Strane informacione manipulacije i interferencije (FIMI), kao i domaće dezinformacije, već godinama oblikuju političku dinamiku, medijski prostor i društvene procese u Bosni i Hercegovini. Iako se radi o fenomenu koji direktno utiče na sigurnost, demokratske procese i povjerenje u institucije, odgovor države ostaje nedovoljno razvijen, neujednačen i često reaktivan.
Umjesto jasne strategije i koordinisanog institucionalnog pristupa, BiH se oslanja na parcijalne mehanizme, međunarodne projekte i ad hoc reakcije, dok najveći dio stvarnog posla obavljaju civilno društvo i fact-checking zajednica.
U Bosni i Hercegovini ne postoji jedinstvena državna strategija za borbu protiv dezinformacija i FIMI-ja. Problem se pojavljuje u različitim sektorima – od sigurnosti i izbora, do medija i obrazovanja – ali bez centralnog tijela koje bi koordiniralo odgovor. Ministarstvo sigurnosti povremeno govori o hibridnim prijetnjama i stranom uticaju, ali ne postoji javno dostupan, sistemski mehanizam za praćenje i analiziranje FIMI kampanja.
Ovo pitanje bilo je i jedna od tema sastanka Radne grupe za Bosnu i Hercegovinu održanom početkom juna u Briselu u okviru manifestacije „Dani proširenja“, gdje su predstavnici evropskih institucija, lokalnih zajednica, civilnog društva i medija razgovarali o evropskom putu BiH, reformama i borbi protiv dezinformacija.
Martyna Bildziukiewicz iz Evropske službe za vanjsko djelovanje (EEAS) istakla je da je problem stranog informativnog manipulisanja i uplitanja ozbiljan izazov za zemlje koje teže članstvu u EU.
„Proces pristupanja Bosne i Hercegovine odvija se u složenom okruženju koje uključuje dezinformacije i manipulativne informacije koje prelaze granice i produbljuju podjele“, rekla je.
Navela je da je informacijski prostor posebno otvoren za narative iz Rusije i Kine, među kojima su i tvrdnje da Evropska unija navodno podstiče revolucije.
„Tehnike manipulacije evoluiraju gotovo svakodnevno. Danas imamo klonirane web stranice, sadržaje generirane umjetnom inteligencijom i različite oblike FIMI aktivnosti“, upozorila je Bildziukiewicz. Naglasila je da su lokalne vlasti, novinari i organizacije civilnog društva ključni u jačanju otpornosti zajednica jer najbolje poznaju probleme građana i načine komunikacije s njima.
Koordinator programa za borbu protiv dezinformacija i urednik platforme Raskrinkavanje Emir Zulejhić rekao je da u Bosni i Hercegovini ne postoje ruski mediji, ali da se ruski narativi ipak šire. Podsjetio je da je u februaru 2022. godine, nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, na javnom servisu emitovan dokumentarni film o Vladimiru Putinu.
Govoreći o stranom utjecaju, Zulejhić je naglasio da se ne može zanemariti ni uloga susjednih država.
„Kada govorimo o stranom uplitanju u Bosni i Hercegovini, moramo spomenuti i uticaj Srbije i Hrvatske. Njihovi mediji su stalno prisutni u našem informacijskom prostoru zbog zajedničkog jezika. Teme su lokalna politika, geopolitika, historijski revizionizam, negiranje ratnih zločina, polarizacija i širenje mržnje“, rekao je.
Dodao je da većina anti-EU narativa dolazi indirektno iz Rusije, ali da ih često šire lokalni i regionalni akteri.
Izvor: envato.com
Borba protiv informacijskih manipulacija
Ministarstvo komunikacija i prometa učestvuje u projektima usklađivanja sa evropskim standardima, ali nema operativnu ulogu u suzbijanju dezinformacija. Centralna izborna komisija (CIK) reaguje samo u kontekstu izbornog procesa, dok Ombudsmani i pravosuđe djeluju tek kada se pojave slučajevi govora mržnje ili kršenja ljudskih prava.
Najbliže regulatornom odgovoru nalazi se Regulatorna agencija za komunikacije (RAK), ali njen mandat je ograničen na elektronske medije i operatore. RAK nema ovlasti nad društvenim mrežama, neregistrovanim portalima i širim digitalnim ekosistemom, što ga čini nedovoljno opremljenim za savremene oblike informacijske manipulacije. Iako se u saradnji s Vijećem Evrope radi na modelima koregulisanja štetnog sadržaja, uključujući studiju “Towards Co-regulation of Harmful Online Content in Bosnia and Herzegovina”, fokus je i dalje primarno na govoru mržnje, zaštiti djece i profesionalnim standardima, a manje na FIMI-ju kao specifičnoj kategoriji.
Samoregulatorna tijela, poput Vijeća za štampu i online medije, tretiraju dezinformacije kroz prizmu profesionalne etike, ne sigurnosnih prijetnji. Njihov rad se zasniva na Kodeksu za štampu i online medije, javnim žalbama i objavama ispravki, ali bez mogućnosti sankcionisanja. U praksi, to znači da se veliki broj portala koji šire dezinformacije uopće ne nalazi u njihovoj nadležnosti.
U nedostatku domaće strategije, međunarodne organizacije postaju ključni pokretači institucionalnih promjena. Program EU i Vijeća Evrope PRO-FREX usmjeren je na jačanje slobode izražavanja, zaštitu novinara i unapređenje regulatornih mehanizama. U okviru tog programa nastaju dokumenti koji služe kao “mapa puta” za domaće institucije, uključujući preporuke za koregulisanje online sadržaja i usklađivanje s evropskim Digital Services Actom.
Paralelno, projekat “Combatting Disinformation in the Western Balkans (CDWB)” fokusira se upravo na FIMI, analizirajući narative, izvore i obrasce manipulacije u BiH i regionu. Ovi projekti često popunjavaju praznine koje domaće institucije ne adresiraju, ali i pokazuju koliko je BiH zavisna od vanjskih inicijativa.
Bez jasne strategije
Iako se FIMI i dezinformacije ponekad prepoznaju u kriznim situacijama – tokom pandemije, izbora ili geopolitičkih previranja – institucionalne reakcije uglavnom dolaze kasno i bez jasne narativne strategije. Saopštenja za javnost i press konferencije ostaju dominantni komunikacijski alati, ali oni rijetko nude kontekst, analizu ili razotkrivanje izvora manipulacije. Digitalna komunikacija institucija je neravnomjerna, često protokolarna i bez specijalizovanih timova koji bi se bavili kriznim komuniciranjem ili brzim demantijima.
U praksi, najveći dio posla na identifikaciji i razotkrivanju dezinformacija obavljaju fact-checking portali i civilno društvo. Portali poput Raskrinkavanja i Istinomjera razvili su metodologije za analizu narativa, provjeru činjenica i praćenje medijskog ekosistema. Medijske organizacije, poput BH novinara i Mediacentra, provode istraživanja, edukacije i kampanje o medijskoj pismenosti, često u saradnji s međunarodnim partnerima. Iako ovi akteri imaju ključnu ulogu, njihov rad ne može zamijeniti institucionalni odgovor, posebno kada je riječ o FIMI-ju, koji zahtijeva sigurnosne, diplomatske i regulatorne kapacitete.
Generalni odnos institucija prema FIMI i dezinformacijama može se opisati kao kombinacija fragmentacije, političke instrumentalizacije i nedostatka strateške vizije. Dezinformacije se često koriste kao političko oružje, što dodatno otežava uspostavljanje nestranačkog institucionalnog odgovora. Istovremeno, postoji realan rizik da se borba protiv dezinformacija zloupotrijebi za pritisak na medije i kritičke glasove, posebno u kontekstu ponovnog kriminaliziranja klevete u entitetu Republika Srpska i sve učestalijih SLAPP tužbi.
Bosna i Hercegovina se tako nalazi između dva pritiska: s jedne strane, evropski standardi zahtijevaju balans između zaštite od štetnog sadržaja i očuvanja slobode izražavanja; s druge, domaći politički kontekst otežava izgradnju povjerenja u institucije koje bi trebale voditi taj proces. Dok se ne uspostavi jasna strategija, koordinacija i politička volja, odgovor na FIMI i dezinformacije ostat će pretežno u rukama civilnog društva, međunarodnih partnera i pojedinačnih profesionalaca, umjesto institucija koje bi trebale biti nosioci tog posla.
