Ako išta istorija Balkana pokazuje, to je da nijedna vlast nije vječna. Ali ni promjena nije zagarantovana. Ona se mora izboriti – uporno, svjesno i solidarno.
Građanski protesti na Balkanu stalna su borba između nade i razočaranja, između otpora i apatije. Iako se čini da su naši narodi često pasivni i nezainteresovani za političke promjene, istorija i aktuelni primjeri građanskog otpora pokazuju da duh pobune ovdje ima dug staž. U protekloj deceniji svjedočili smo brojnim pokušajima građana da promijene stanje u svojim državama – od Srbije, preko Crne Gore i Sjeverne Makedonije, pa do Bosne i Hercegovine. Od “1 od 5 miliona” i “Srbija protiv nasilja” u Srbiji, preko višemjesečnih protesta u Crnoj Gori pod sloganom “Odupri se”, “Litija” i najskorijih protesta “Kamo sjutra”, do okupljanja zbog požara u diskoteci u Kočanima u Sjevernoj Makedoniji - čini se da se građani sve češće okupljaju u borbi protiv korupcije, nepravde i institucionalne nesposobnosti.
Ali, šta se događa nakon prvog talasa nezadovoljstva? Koje promjene su zaista ostvarene, a šta ostaje u magli očekivanja?
Crna Gora: hronika (ne)uspjeha protesta
Crna Gora je zemlja kontradikcija kada je riječ o građanskoj svijesti.
Protesti “Odupri se – 97.000“, koji su se desili 2019. godine, bili su odgovor građana na sistemsku korupciju i zarobljenost institucija u državi. Neposredni povod za početak protesta bio je video-snimak i ispovijest biznismena Duška Kneževića, u kojem je on javno izjavio da je duže vrijeme finansirao Demokratsku partiju socijalista (DPS) i njenog tadašnjeg predsjednika Mila Đukanovića “na crno“, uključujući i isplatu 97 hiljada eura bivšem gradonačelniku Podgorice Slavoljubu Stijepoviću uoči izbora.
Na video-snimku koji je objavio Knežević jasno se vidi predaja koverte s novcem, što je izazvalo veliki bijes u javnosti, jer je to bio direktan dokaz o onome o čemu su mnogi godinama govorili – da se vlast u Crnoj Gori održava putem netransparentnog finansiranja, zloupotrebe državnih resursa, partijskog zapošljavanja i korupcije. Građani su se okupili pod parolom “Odupri se“, simbolično dodajući „97.000“ – kao broj eura iz ove afere, koja je postala poznata pod nazivom “Koverta”. Proteste su organizovali nezavisni intelektualci, aktivisti i dio opozicije, a okupljali su hiljade ljudi u Podgorici i drugim gradovima. Tražena je smjena Đukanovića i najviših državnih funkcionera, formiranje tehničke vlade koja bi pripremila fer izbore, reforma tužilaštva i drugih pravosudnih institucija, kao i da se povede borba protiv korupcije i kriminala u vrhu vlasti. Protesti su trajali nekoliko mjeseci, bili su mirni, sa velikim performansima, šetnjama, javnim govorima i drugim vidovima građanske neposlušnosti.
Međutim, uprkos velikom odazivu i pritisku, protesti “Odupri se – 97.000“ su se vremenom ugasili, što je bilja posljedica nedostatka jasne strategije za naredne korake, nepovjerenja među opozicionim partijama i aktivistima, pokušaja određenih političkih subjekata da preuzmu proteste, kao i odsustva konkretnog odgovora institucija i represivnog djelovanja režima.
Profesorica filozofije Jasminka Milošević kaže da je pokret “Odupri se“ „u značajnoj mjeri doprinio buđenju građanske svijesti i građanske hrabrosti i otvorio put za neka druga dešavanja koja su dovela do smjene višedecenijske vlasti“, iako su, kako objašnjava, ,,postojali nedostaci u organizaciji i međusobnom povjerenju”. ,,Ono što je ovom pokretu falilo je transparentnije upravljanje akcijama sa malo više međusobnog povjerenja. Falilo je pravog plenuma, malo više neposredne demokratije u upravljanju pokretom i akcijama“, navodi ona.
I građanski aktivista Aleksandar Dragićević ističe da je to bio „trenutak kada je građanska svijest isplivala i ujedinila se oko iste ideje – borbe protiv korupcije“. On je naglasio da je „nedostatak konsenzusa u društvu kako da se nastavi dalje” bio glavni razlog zašto protesti nijesu doveli do dublje promjene sistema.
“Odupri se – 97.000“ predstavljaju važan presedan u crnogorskoj savremenoj istoriji, jer su pokazali da u zemlji postoji kritična masa građana spremnih na otpor, ali su takođe ogolili i slabosti opozicije, partokratije i nespremnost institucija da odgovore na volju naroda.
Da li se od tada nešto suštinski promijenilo u Crnoj Gori? O tome možda najbolje svjedoči činjenica da je baš nedavno, gotovo šest godina kasnije, afera “Koverta” dobila svoj epilog na sudu. Svi optuženi dobili su oslobađajuću presudu.
Poslije “Odupri se – 97.000“ uslijedili su protesti poznati kao “Litije“ u Crnoj Gori, koji su se dešavali krajem 2019. i tokom 2020. godine, a koji su pokrenuti kao reakcija na odluku tadašnje vlasti (dominantno DPS-a) da usvoji novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Najveću buru izazvao je član zakona koji je predviđao da se vjerske zajednice moraju upisati u registar kao vlasnici imovine, ali uz dokazivanje prava svojine nad objektima i zemljištem koje koriste – a sve što nije upisano ili se ne može dokazati kao vlasništvo, postaje državna imovina.
Ovo je posebno pogodilo Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC), koja u Crnoj Gori ima najveći broj hramova i manastira, uključujući neke od najvažnijih istorijskih i kulturnih spomenika (kao što su Ostrog, Cetinjski manastir itd.). SPC je ovaj zakon doživjela kao pokušaj otimačine crkvene imovine, udar na identitet i vjerske slobode pravoslavnih vjernika, ali i kao podršku formiranju autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) koju su tadašnje državne vlasti podržavale.
Litije su bile masovne, mirne šetnje i molebani (molitve) koje su organizovale eparhije SPC širom Crne Gore, u gotovo svim gradovima u državi. Protesti su bili duhovno obojeni, sa ikonama, crkvenim pjesmama i sveštenstvom koje ih je predvodilo. Održavali su se dva puta nedjeljno, uz učešće desetina hiljada građana.
Glavni zahtjevi bili su povlačenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti, zaštita svetinja i imovine SPC i vjerske slobode za pravoslavne vjernike. Tadašnja vlast (DPS) je ostala pri stavu da zakon neće povući, ali je, nakon parlamentarnih izbora 2020. godine, kada je poslije 30 godina vladavine smijenjena Đukanovićeva vlast, zakon izmijenjen i uklonjeni su sporni članovi koji su se ticali imovine.
“Litije” su, međutim, vrlo brzo postale mnogo više od vjerskog protesta – za mnoge građane su predstavljale i otpor prema vlasti DPS-a i njenoj kontroli nad institucijama, borbu za pravo na identitet, vjersko i nacionalno izražavanje, ali i mobilizaciju naroda koji se do tada rijetko politički angažovao na takav način. Iako su, dakle, bile primarno vjerski pokret, njihova snaga je bila i u tome što su okupile različite slojeve društva, pa čak i građane koji nijesu bili religiozni, ali su osjećali da je država prešla crvenu liniju. Tako su “Litije”, iako nastale oko spora oko imovine vjerskih zajednica, izrasle u široki društveni i politički otpor, koji je doprinio promjeni vlasti u avgustu 2020. godine i ostavio dubok trag u savremenoj crnogorskoj istoriji.
Izvor: freepik.com
Bilo je, u međuvremenu, još protesta u Crnoj Gori, ali nijedan nije bio masovniji. Nova prilika za masovno građansko okupljanje došla je početkom ove godine, nakon masakra na Cetinju koji je počinio Aleksandar Martinović, a u kojem je život izgubilo 13 osoba, uključujući dvoje djece. Ovaj događaj predstavlja najsmrtonosniju masovnu pucnjavu u novijoj istoriji Crne Gore.
Vlada Crne Gore je proglasila trodnevnu žalost, a predsjednik Jakov Milatović i premijer Milojko Spajić izrazili su duboko žaljenje zbog tragedije. Međutim, javnost je oštro kritikovala reakciju nadležnih organa, ističući brojne propuste u bezbjednosnom sektoru - na dan napada na Cetinju je bilo samo devet policajaca na dužnosti, a policija je izgubila dragocjeno vrijeme tragajući za napadačem na pogrešnoj lokaciji.
Ono što je dodatno produbilo šok i bijes građana jeste činjenica da je ovo drugi masovni zločin u Crnoj Gori u kratkom razmaku – nakon masakra koji se takođe dogodio na Cetinju, a koji je izvršio Vuk Borilović u avgustu 2022. godine. On je ubio 10 ljudi, od čega dvoje djece.
Sve je ovo bio povod za organizaciju protesta “Kamo sjutra”, a mnogi su ih doživjeli kao krik protiv normalizacije nasilja i nesposobnosti institucija da djeluju preventivno. Građani su očekivali brzu i odgovornu reakciju državnog aparata, prije svega od Ministarstva unutrašnjih poslova i nadležnih službi bezbjednosti. Umjesto toga, percepcija u javnosti bila je da su vlasti pokazale neodgovornost i netransparentnost.
Protesti “Kamo sjutra“ inicirali su studenti, a vrlo brzo pridružili su im se i građanski aktivisti, pojedine nevladine organizacije i intelektualci. Glavni zahtjevi protesta bili su smjena ministra unutrašnjih poslova, odgovornost potpredsjednika Vlade za bezbjednost, otvorena istraga o propustima nadležnih institucija, depolitizacija bezbjednosnih službi i uspostavljanje odgovornog i profesionalnog sistema bezbjednosti.
Vlast je protest okarakterisala kao politički motivisan i kao pokušaj destabilizacije države, dok je opozicija (dominantno Đukanovićev DPS), iako je prvobitno podržala proteste, vremenom počela da ih koristi za sopstvenu promociju, što je izazvalo nezadovoljstvo. Protesti su se brzo ugasili, jer su građani izgubili povjerenje – ne samo u vlast, već i u mogućnost stvarne promjene kroz proteste. Umjesto šireg građanskog ujedinjenja, došlo je do polarizacije, manipulacije i pada energije.
Dragićević ističe da je u ovom slučaju “vlast iskoristila cijelu svoju propagandnu mašineriju kako bi bacila ljagu na studente kao organizatore protesta, dok ih je opozicija, koja je željela da se o njih okoristi, svojatala i na kraju napravila ogromnu štetu”.
Profesorica Milošević uporedila je ove proteste sa trenutnim studentskim protestima u Srbiji. ,,Ono što se događa u Srbiji enciklopedijski je primjer građanske neposlušnosti i neposredne demokratije na djelu. Iako se u svijetu trenutno događa više sličnih buđenja, ovo je specifično na više načina. Prvo, sve je krenulo od studenata, a oni su posebno ranjiva, ali i osviješćena društvena grupa. Drugo, veoma dobro su kontekstualizovali principe građanskog otpora, što je najveći problem mnogih drugih protesta. Treće, napokon se izašlo iz diskursa ratova devedesetih. Mislim da je slaba kontekstualizacija dovela da slabljenja sličnog pokreta u Crnoj Gori. Ovdje studenti nijesu dobro identifikovali ključne probleme u našem društvu“, smatra ona.
Regionalni presjek: Srbija, Makedonija, BiH - isti uzroci, slični obrasci
Studentski protesti u Srbiji, koji su počeli nakon tragedije u Novom Sadu, gdje je zbog urušavanja nadstrešnice ispred Željezničke stanice poginulo 16 osoba, prerasli su u ogroman društveni bunt protiv korupcije i autokratskog sistema Aleksandra Vučića. Studenti su pokrenuli lavinu otpora koji se širi Srbijom, ali se, čini se, ta energija trenutno osjeća svuda na Balkanu. Reakcija vlasti je represivna – uslijedila su hapšenja, prebijanja, kontrola medija. Opozicija je, baš kao i u Crnoj Gori, pokušala da se pridruži, ali su studenti ostali pri stavu da ne žele njeno miješanje.
Dragićević ističe da se vrlo dobro vidjelo kako su prošli protesti “Kamo Sjutra“ u Crnoj Gori i da se jednako dobro vidi šta sada Vučićev režim radi studentima i građanima koji ogranizuju proteste u Srbiji. ,,Imamo političku opoziciju koja je uvijek jako slaba, jer se svi režimi na Balkanu trude da opoziciju svedu na onu koja im je prihvatljiva. Danas vidimo da ni opozicija nema dovoljno političke moći da izazove vanredne parlamentarne izbore, niti da građanima ponudi nešto novo i drugačije od onoga što im već nude oni koji su na vlasti. Ukoliko pogledamo talas nezadovoljstva u Srbiji, ukoliko pogledamo parole, ukoliko pogledamo akcije, iako manji, možemo uporediti ovaj talas protesta sa protestima ‘Odupri se’ u Crnoj Gori, kada je građanska svijest isplivala i ujedinila se oko iste ideje. U Crnoj Gori je to bila korupcija. U Srbiji je to pad nadstrešnice u Novom Sadu, iza čega takođe stoji korupcija. U Sjevernoj Makedoniji su to protesti oko požara u diskoteci u Kočanima, iza čega takođe stoji korupcija. Znači, građani su se ujedinili da kažu ne korupciji, ali isto tako da kažu ne i korumpiranim režimima i sistemima”, navodi Dragićević.
On se nada da u Srbiji neće doći do iste situacije kao u Crnoj Gori u slučaju protesta “Odupri se – 97.000“. ,,Vidimo već određena pomjeranja u smislu kako djeluje opozicija i sama vlast ka samim demonstrantima. Opozicija poziva na formiranje vlade, neke tehničke vlade ili ekspertske vlade, kao što je to kod nas bio slučaj 2019. godine. Vlast djeluje represivno svim resursima, i zakonitim i nezakonitim, tako da možemo slobodno reći da – gledajući Crnu Goru – gledamo sada Srbiju. Samo se iskreno nadam da će protesti u Srbiji sada biti mnogo uspješniji i da će uspjeti da smijene režim Aleksandra Vučića i da učine nešto za svoju državu, ono što mi nijesmo mogli prije šest godina”, navodi Dragićević.
I u Makedoniji slična je atmosfera. Nakon katastrofalnog požara u diskoteci “Puls” u Kočanima, u kojem je poginulo 62 ljudi i povrijeđeno gotovo 200, građani su izašli na ulice, ukazujući na korupciju i nemar institucija. Istraga je otkrila ozbiljne propuste u bezbjednosti objekta – klub je radio bez važeće dozvole, a inspekcija je utvrdila da je licenca bila falsifikovana, da nije bilo protivpožarnog sistema, dovoljnog broja aparata za gašenje požara, niti vrata za evakuaciju. Istraga je i dalje u toku, a javnost očekuje odgovore i pravdu za žrte.
U Bosni i Hercegovini, protesti su češće lokalnog karaktera – od radničkih štrajkova, do inicijativa za čist vazduh ili protiv zagađenja rijeka. U zemlji duboko podijeljenoj po etničkim linijama, teško je stvoriti jedinstveni građanski front. Ipak, aktivizam postoji, posebno u manjim sredinama i među mladima.
“Građanska svijest na Balkanu ima dugu tradiciju – samo pogrešno razumijevamo njen pojam”
,,Građanska svijest na Balkanu ima dugu tradiciju, samo što mi pogrešno razumijevamo njen pojam. Balkan je specifičan, svijesti i nezavisnosti koju građanska svijest donosi ovdje ima više među zemljoradnicima i stočarima, nego u gradovima. To posebno važi za Crnu Goru“, ističe Milošević.
Ona navodi da su u gradovima ljudi daleko više pod uticajem određenih interesnih grupa, prije svega - partija. ,,Naše partije nijesu demokratske, nijesu se ni pedalj odmakle od partije koja je postojala u jednopartijskom sistemu. To znači da članstvo u određenoj partiji donosi određene pogodnosti, lakše se dobija posao, napreduje se na društvenoj ljestvici i udomljava na mnogo načina. Inostrani uticaj je takođe veoma jak. U takvom okruženju nema ni ’d’ od demokratije. Čak i kada neke partije pokažu otklon od takvog ponašanja, one, ili brzo oslabe na političkoj sceni, ili počinju da sklapaju kompromise da bi opstale. Građana je najmanje u gradovima, ali zato sve vrvi od malograđana“, smatra ona.
I Dragićević smatra da ,,građanska svijest na Balkanu nikada nije bila potpuno uspavana”. ,,Uvijek smo imali aktivne inicijative, proteste – velike i male. Međutim, u prethodnih 25 do 30 godina, sa Balkana je otišlo preko 20 odsto mladih ljudi – u nekim zemljama čak i do 25 odsto – i na taj način smo izgubili okosnicu tih protesta, one najproduktivnije ljude, koji su jednostavno otišli iz naših država. Ipak, imamo priliku da vidimo kako dolaze neke nove generacije. Protesti u Srbiji su najbolji primjer, kao i pokušaji protesta u Crnoj Gori i protesti u Sjevernoj Makedoniji”.
Građanski protesti su, navodi on, glasnici promjena. ,,Oni su najava promjena i promjena po sebi. Građanski protesti, pogotovo kada ih ne vode politički akteri, to jest partije, već nezavisni građani, građanski aktivisti, studenti, radnici – mogu da stvore određeni pritisak koji na kraju rezultira vanrednim parlamentarnim izborima ili padom same vlade, pa onda vanrednim parlamentarnim izborima. Da bi se došlo do potpune promjene, potrebna je politička smjena sistema, potrebna je želja za reformama i potrebna je jaka opozicija sadašnjoj vlasti, a i kasnije jaka opozicija svakoj vlasti. To je ono što nama na Balkanu fali i što je, u stvari, glavni rizik svih građanskih protesta – da će oni biti uspješni, da će donijeti određenu vrstu promjena ili pomjeranja u sistemu, ali neće promijeniti sistem zbog toga što većina građana ne želi da se bavi politikom na partijski način, ne želi da bude dio sistema, i onda neki drugi ljudi zauzimaju njihove pozicije”.
Crna Gora se, smatra još Dragićević, nalazi u jednom ogromnom rascijepu i apatiji. ,,Ne vidim da će kod nas u nekom bližem periodu moći da se organizuju veliki građanski protesti – a imamo razloga i te kako. Jedan od njih je prodaja Velike plaže u Crnoj Gori, tj. iznajmljivanje na 99 godina arapskim investitorima, najava koncesija za hidroelektrane, najava brojnih drugih stvari koje su jako problematične. Dugoročno, ne vjerujem da ćemo moći da objedinimo ljude, da izađemo na ulicu, ali na svu sreću postoje drugi vidovi borbe, kao što su performansi, lokalni protesti, lokalne inicijative, udruživanje lokalne zajednice, medijski pritisak i tome slično, tako da smatram da borba nikada ne smije stati”.
Šta dalje?
Filozofi poput Imanuela Kanta smatrali su da je izlazak iz “maloljetnosti” moguć samo ako pojedinac koristi vlastiti razum. Teoretičarka politike i filozofkinja Hana Arent je upozoravala na opasnost pasivnosti i konformizma, dok je brazilski filozof i učitelj Paolo Freire naglašavao značaj obrazovanja kao najvažnijeg alata emancipacije.
Sve su to i dalje relevantne teme u našim društvima, u kojima je, kako to ističe Milošević, vezivanje za prošlost jedan od najvećih problema. ,,Balkan nikada nije prošao kroz ono što su evropski narodi, ali i njihove kolonije, prošli, kroz proces prosvijećenosti. Mi smo taj period istorije preskočili i to je vidljivo na svakom koraku. Školski sistemi su nam slabi, kaskamo za svijetom, u duhovnom pogledu, skoro cio vijek. Nema optimizma i pokretačke energije bez vjere u sjutra, bez istinskog obrazovanja koje stoji u službi izgradnje slobodne ličnosti, ali i slobodnog društva. Nijesam veliki optimista po ovom pitanju, ali djelujem u okviru svojih mogućnosti. Kada bi svako tako postupao, izašli bismo iz ove klopke u koju smo upali prije više od 30 godina. Ne umijemo da prihvatimo odgovornost“.
Ona upozorava i na nedovoljno razvijenu svijest o tome da demokratije nema bez kontekstualizacije demokratskih principa u određenoj sredini. ,,Nije moguće razvijati zdravu demokratiju ukoliko se njeni temeljni principi ne prilagode duhu jednog podneblja, tradiciji, običajima, istoriji. Ni to nije moguće izvesti do kraja bez aktivnog filozofskog angažmana. Sve je na nama, da li zaista želimo promjene ili nam je više stalo da održavamo status quo i na taj način postepeno iščezavamo iz istorije“.
Građanska svijest nije prirodno data - ona se gradi. Prostor za djelovanje postoji. Lokalni performansi, građanske inicijative, medijski pritisci i kulturni angažman mogu održati svijest budnom. Građanska hrabrost nije rezervisana samo za ulice glavnih gradova - ona se može roditi i na selu, u školi, u komšiluku. Građanski protesti na Balkanu pokazuju da postoji želja za promjenom, ali je evidentno i koliko su ti procesi krhki. Bez obrazovanja, bez filozofske misli, bez jasne kontekstualizacije problema, protesti mogu biti samo odjek pobune koji brzo utihne.
Da bi građanska svijest preživjela i evoluirala, potrebna je sinergija - između aktivizma, obrazovanja, umjetnosti, lokalnih zajednica i političke odgovornosti. U suprotnom, rizikujemo da postanemo svjedoci stalnog vraćanja na početak. Ako išta istorija Balkana pokazuje, to je da nijedna vlast nije vječna. Ali ni promjena nije zagarantovana. Ona se mora izboriti – uporno, svjesno i solidarno.
