Porast islamofobije u svijetu posljednjih decenija postao je plodno tlo za političare koji žele mobilizirati strah, nesigurnost i identitetske podjele u društvu.
Porast islamofobije u svijetu posljednjih decenija postao je plodno tlo za političare koji žele mobilizirati strah, nesigurnost i identitetske podjele u društvu.
U Bosni i Hercegovini, Milorad Dodik, lider SNSD-a i donedavni predsjednik entiteta Republika Srpska, vješto koristi ovaj globalni trend kako bi oblikovao zapaljivu retoriku protiv Bošnjaka (muslimana) u BiH. Dodik se pozicionira kao navodni branitelj kršćanstva na „ugroženim prostorima Balkana“, pri čemu islamofobiju pretvara u politički kapital.
Njegova strategija nije izolirana, slične obrasce nalazimo kod desničarskih političara širom regiona, od Srbije do Hrvatske, gdje se islamofobija i antiimigrantski narativi stapaju u jedinstvenu ideološku matricu.
„Odbrana kršćanstva“ kao politički projekt
Dodikova politička komunikacija posljednjih godina sve više se oslanja na ideju da su Srbi i pravoslavlje ugroženi od „muslimanskog faktora“ u BiH. On islamofobiju ne koristi samo kao sredstvo delegitimizacije bošnjačkih političkih predstavnika, već i kao način da homogenizira vlastitu biračku bazu. Retorika o „odbrani kršćanstva“ u njegovim nastupima ima dvostruku funkciju:
- Mobilizacija straha: Dodik sugerira da muslimani u BiH predstavljaju prijetnju identitetu i sigurnosti Srba, čime stvara atmosferu stalne ugroženosti.
- Legitimacija politike separacije: Islamofobna retorika služi kao opravdanje za političke projekte koji vode ka daljoj etničkoj fragmentaciji i potencijalnom razbijanju države.
Na taj način, Dodik se uklapa u širi globalni trend gdje desničarski lideri koriste islamofobiju kao ideološki okvir za jačanje nacionalizma i autoritarnih politika.
Globalni kontekst islamofobije
Islamofobija nije fenomen ograničen na Balkan. U Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama desničarske stranke i pokreti već godinama grade političku moć na strahu od muslimana i migranata. Od Marine Le Pen u Francuskoj, preko Alternative za Njemačku (AfD), pa sve do Donalda Trumpa u SAD-u, islamofobija se koristi kao retoričko oružje koje povezuje „odbranu kršćanske civilizacije“ sa antiimigrantskim politikama. Dodikova retorika je, dakle, lokalna varijacija globalnog obrasca: ona se oslanja na iste motive; strah, identitetsku mobilizaciju i demonizaciju „drugog“.
Slične retoričke strategije nalazimo i u drugim zemljama regiona. U Srbiji, desničarski političari često koriste islamofobiju kako bi opravdali antibošnjačke stavove. U Hrvatskoj, islamofobija se prepliće s antiimigrantskim diskursom, gdje se migranti s Bliskog istoka i Afrike prikazuju kao prijetnja „katoličkom identitetu“.
Izvor: freepik.com
Jedan od upečatljivih primjera jeste slučaj iz Zagreba, gdje se časna sestra sama ubola nožem, ali su desničarski mediji i političari, ne čekajući policijsku istragu, odmah plasirali lažnu vijest da ju je napao migrant uz povike „Allahu Ekber“. Ova manipulacija pokazuje kako islamofobija funkcioniše u praksi: stvaranje moralne panike, širenje dezinformacija i instrumentalizacija straha radi političke koristi. Iako se kasnije pokazalo da je priča bila lažna, šteta je već bila učinjena, a islamofobni narativ je dobio novu potvrdu u očima dijela javnosti.
Mehanizmi širenja islamofobije
Islamofobna retorika u regionu oslanja se na nekoliko ključnih mehanizama:
- Medijska manipulacija: Desničarski mediji često prenose neprovjerene ili lažne vijesti koje povezuju muslimane s nasiljem.
- Religijska instrumentalizacija: Kršćanstvo se prikazuje kao „ugroženo“, dok se islam demonizira kao „invazivna religija“.
- Politička mobilizacija: Strah od muslimana koristi se za homogenizaciju biračkog tijela i jačanje nacionalističkih politika.
- Regionalna koordinacija: Iako se retorika razlikuje po nijansama, desničari u Srbiji, Hrvatskoj i BiH koriste slične narative, čime se islamofobija pretvara u regionalni politički trend.
Politička manipulacija
Sličan primjer manipulacije možemo pronaći i u Mostaru. Kada je zapaljen automobil gradonačelnika Marija Kordića, lider HDZ-a BiH Dragan Čović odmah je reagirao i pozvao hrvatskog premijera Andreja Plenkovića u pomoć nastojeći ga predstaviti kao mirotvorca koji smiruje tenzije u gradu. Čović je pokušao incident prikazati kao napad na stabilnost i sigurnost Hrvata u Mostaru, čime je retorički ušao u isti prostor koji Dodik koristi – prostor stalne ugroženosti i potrebe za „zaštitom“.
Međutim, kada se ispostavilo da je automobil zapalio čovjek blizak samom HDZ-u, cijela priča je naglo utihnula. Niko od političkih lidera nije imao potrebu da se izvine javnosti ili da objasni kako je manipulacija incidentom poslužila za političku promociju. Ovaj slučaj pokazuje kako se narativi o ugroženosti i „mirotvorstvu“ koriste selektivno: kada incident može poslužiti za političku korist, on se eksploatira; kada se otkrije da je izvor problema unutar vlastitih redova, priča se gura pod tepih.
U istu matricu uklapa se i djelovanje Maxa Primorca, hrvatskog lobiste i člana Heritage Foundation, koji je nedavno pred američkim Kongresom BiH nazvao „propalom državom“ i Bošnjake opisao kao dominantnu muslimansku zajednicu koja „ugrožava Hrvate“. Primorac je tvrdio da je „treći entitet jedini spas za progonjenu kršćansku zajednicu“.
Njegovo izlaganje pokazuje kako se islamofobna retorika iz regiona prenosi na međunarodnu scenu, gdje se pokušava oblikovati percepcija američkih političara o BiH. Iako kongresmeni nisu prihvatili njegove tvrdnje, sama činjenica da se takvi narativi plasiraju u Washington govori o koordiniranom naporu da se islamofobija i antibošnjački diskurs legitimiziraju kroz međunarodne kanale. Primorčeve izjave gotovo u potpunosti odražavaju Dodikove i Čovićeve retorike insistiranja na ugroženosti „kršćanske zajednice“, demonizacije Bošnjaka i pozivanja na etničku teritorijalizaciju kao jedinog rješenja problema u BiH.
Društvena polarizacija i normalizacija mržnje
Dodikova retorika, Čovićeva manipulacija incidentima i Primorčevo lobiranje u SAD-u zajedno čine mozaik u kojem islamofobija postaje politički kapital i imaju ozbiljne posljedice po društvo.
Prvo, produbljuju se etničke i religijske podjele u BiH, gdje su ionako krhki odnosi između Bošnjaka, Srba i Hrvata dodatno opterećeni. Drugo, islamofobija se normalizira u javnom diskursu, pa postaje „legitimna“ tema političkih kampanja. Treće, širenje lažnih vijesti i manipulacija, poput slučaja u Zagrebu, stvara atmosferu nepovjerenja i straha koja dugoročno podriva demokratske vrijednosti.
Islamofobija, dakle, nije samo ideološki diskurs, već i političko oružje koje oblikuje društvene odnose, polarizira zajednice i normalizira diskriminaciju. U tom kontekstu, Dodikova retorika predstavlja lokalni izraz globalnog problema: korištenje straha od „drugog“ kao sredstva za očuvanje i jačanje političke moći.
Islamofobija i manipulacija incidentima nisu samo lokalni politički trikovi, oni se izvoze i na međunarodnu scenu. Dodik, Čović i Primorac koriste isti narativ: „odbranu kršćanstva“ i „ugroženost od muslimana“ kao legitimaciju svojih političkih projekata. Primjer Zagreba, Mostara i Washingtona pokazuje da se radi o koordiniranom obrascu u kojem se strah od „drugog“ pretvara u oružje za očuvanje moći.
Ovakvi narativi savršeno se uklapaju u ono što se u analitičkim krugovima naziva FIMI logika (fear, insecurity, manipulation, identity). Riječ je o obrascu u kojem se strah koristi kao polazište, nesigurnost se stalno proizvodi i održava, manipulacija postaje političko sredstvo, a identitet se instrumentalizira kako bi se homogenizirale zajednice i opravdale političke odluke.
Dodikova islamofobna retorika, Čovićeva selektivna „mirotvorna“ pozicija i Primorčevo lobiranje u Washingtonu dio su iste šire geopolitičke matrice: lokalni incidenti i narativi pretvaraju se u globalno prepoznatljive obrasce manipulacije strahom radi političke koristi.
Za Bosnu i Hercegovinu, ovakvi narativi nisu samo retorička igra; oni direktno oblikuju društvene odnose i političku dinamiku. Manipulacija strahom i islamofobija produbljuju etničke podjele, normaliziraju diskriminaciju i potkopavaju povjerenje među zajednicama.
U zemlji koja i dalje traži put ka stabilnosti i funkcionalnoj demokratiji, instrumentalizacija straha može dugoročno paralizirati društvo i spriječiti izgradnju inkluzivnog političkog sistema. Upravo zato je važno razotkrivati ovakve obrasce i ukazivati na njihove posljedice: jer samo kritičkim suočavanjem s manipulacijom moguće je graditi društvo koje se temelji na povjerenju, a ne na strahu.
