Iza dezinformacija i “lažnih vijesti“ u Crnoj Gori često stoji dublji problem: anonimne kampanje targetiranja koje preuzimaju domaći političari, mediji i društvene mreže. Dok Evropa FIMI prepoznaje kao prijetnju demokratiji, crnogorske institucije i dalje uglavnom reaguju kasno, djelimično ili nikako.
Portal se pojavio uoči izbora. Nije imao poznate autore, urednike, impresum, niti javno vlasništvo. Objavljivao je spiskove ljudi koje je označavao kao saradnike stranih službi, izdajnike ili osobe povezane sa kriminalom. Tekstovi su se dijelili po društvenim mrežama, a onda i preuzimali u političkoj areni, kao oružje u polemikama. Poslije izbora portal je nestao. Godinama kasnije, javnost i dalje pouzdano ne zna ko ga je osmislio, finansirao i koristio za političku diskreditaciju neistomišljenika.
Tako je izgledao “Udara”, anonimnog sajta koji je u Crnoj Gori pokrenut uoči parlamentarnih izbora 2020. godine, jednog od najizazovnijih trenutaka u crnogorskoj politici, kada je, poslije višedecenijske vladavine, sa vlasti pala Demokratska partija socijalista (DPS).
Uloga “Udara” nije bila samo da objavi sporne sadržaje. “Udar” je proizvodio atmosferu. U predizbornom trenutku, ljude je označavao kao bezbjednosnu prijetnju, kao saradnike stranih centara moći ili kao neprijatelje države.
Portal je, iako ugašen ubrzo nakon izbora, ostao primjer kako manipulativni narativi i dezinformacije funkcionišu u praksi. Često prvobitno predstavljeni kao odbrana države, naroda, vjere ili identiteta, brzo postaju političko oružje za obračun sa neistomišljenicima onda kada ih preuzmu domaći akteri, političari, mediji, anonimni portali, digitalne mreže,…
,,Radilo se o prljavoj predizbornoj kampanji sprovođenoj od strane bivšeg režima u koju su direktno bili uključeni službenici Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) sa ciljem lične i profesionalne diskreditacije političkih neistomišljenika“, kaže za Res Publicu Filip Adžić, bivši ministar unutrašnjih poslova u 43. Vladi Crne Gore.
Adžić je bio jedan od onih koje je targetirao “Udar“.
U Crnoj Gori se o stranom miješanju, dezinformacijama i hibridnim prijetnjama najčešće govori u toku neke političke krize i tada se problem opisuje dramatično, kao napad na državu, evropski put, demokratiju ili stabilnost. Ali čim se kriza stiša, izostaje ono što bi moralo da bude najvažnije: jasan i koordinisan institucionalni odgovor na takve prijetnje.
Crna Gora nema dovoljno vidljiv sistem koji bi pratio kako manipulativni narativi nastaju, ko ih preuzima, preko kojih medija i digitalnih kanala se šire i kada prerastaju u organizovane kampanje targetiranja. Reakcije su najčešće zakašnjele, parcijalne ili prepuštene profesionalnim medijima, civilnom društvu i fact-checking platformama.
Na taj problem godinama ukazuju i izvještaji Evropske komisije (EK). U Izvještaju o Crnoj Gori za 2024. godinu, iz EK su preporučili državi da uloži dodatne napore kako bi suzila prostor za “strano miješanje i manipulaciju informacijama, uključujući dezinformacije”, kao i da gradi otpornost na hibridne prijetnje usvajanjem strategije za suprotstavljanje hibridnim prijetnjama i pratećeg akcionog plana.
Ista preporuka ponovljena je i u Izvještaju za 2025. godinu.
Drugim riječima, problem je prepoznat, ali je očito da Crna Gora strane manipulativne narative još ne tretira kao sistemski izazov koji zahtijeva povezivanje medijske politike, sajber bezbjednosti, pravosuđa, regulatora, obrazovanja, izbornog sistema i civilnog društva.
Res Publica se za potrebe ovog teksta obratila Ministarstvu kulture i medija Crne Gore i Agenciji za sajber bezbjednost. Brojna pitanja odnosila su se na to da li država ima mehanizam za prepoznavanje i praćenje stranog manipulativnog djelovanja i miješanja u informacijski prostor, odnosno FIMI-ja, i kako institucije razlikuju takve pojave od običnih dezinformacija, političke propagande ili govora mržnje.
Do objave teksta odgovori nijesu stigli.
FIMI nije samo lažna vijest
FIMI se ne svodi samo na “lažne vijesti”. Riječ je o širem obrascu manipulativnog ponašanja koje može ugroziti vrijednosti, političke procese i povjerenje u institucije. Prema definiciji koju koristi Evropska služba za spoljne poslove (EEAS), FIMI je uglavnom nezakonit ili ne nužno nezakonit obrazac ponašanja koji može negativno uticati na vrijednosti, procedure i političke procese, a manipulativan je, namjeran i koordinisan. Akteri mogu biti državni, nedržavni ili njihovi posrednici.
To je važna razlika. Dezinformacija je samo jedan dio problema. FIMI uključuje i anonimno plasiranje optužbi, koordinisano pojačavanje poruka, targetiranje pojedinaca i zajednica, prikriveno političko oglašavanje, mreže naloga, manipulaciju identitetom, zloupotrebu kriza i domaće aktere koji strane ili regionalne narative prevode u lokalne podjele.
Upravo je to crnogorski problem.
Direktorica Instituta za medije Crne Gore (IMCG) Olivera Nikolić upozorava da crnogorski medijski i digitalni prostor nije ranjiv samo zbog dezinformacija u užem smislu, već zbog šireg obrasca manipulacije u kojem se “legitimna kritika zamjenjuje etiketiranjem”, pravna ili politička rasprava pretvara u identitetski sukob, a osoba ili grupa koja iznosi stav predstavlja kao “neprijatelj, izdajnik, strani plaćenik, antisrbin, komita, saradnik službi ili prijetnja državi i narodu”.
U takvom prostoru, kaže Nikolić, najveći problem nije samo to što postoje lažne tvrdnje, već to što se koordinisane kampanje često ne prepoznaju odmah kao kampanje.
Od pravne kritike do optužbe za izdaju
Nikolić kao primjer navodi napade na izvršnu direktoricu Akcije za ljudska prava (HRA) Teu Gorjanc Prelević nakon kritika Temeljnog ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) 2022. godine.
Iz HRA su tada iznosili pravne primjedbe na tekst ugovora, ukazujući na pitanja njegove usklađenosti sa Ustavom, zakonima i sekularnim karakterom države. To je bila legitimna javna kritika, a predmet rasprave bio je konkretan dokument i njegovi pravni efekti. Međutim, dio javnog prostora nije odgovorio na pravne argumente, već je kritiku preveo u identitetski napad na SPC, pravoslavlje, Srbiju i Srbe.
Targetiranje ne mora biti usmjereno samo na pojedince, već i na čitave zajednice.
To se vidjelo početkom oktobra 2025. godine u Podgorici, nakon nasilnog incidenta u kojem je, prema prvim informacijama iz Uprave policije, crnogorski državljanin izboden, a za napad su se sumnjičili strani, odnosno turski državljani. Kasnije se ispostavilo da osobe koje su dovedene u vezu sa incidentom uopšte nijesu državljani Turske. Međutim, šteta je već bila učinjena. Na društvenim mrežama i pojedinim portalima već su se proširile neprovjerene tvrdnje, koje su iznosili i političari i pojedinci koji sebe smatraju građanskim aktivistima, ali i poruke u kojima su turski državljani u Crnoj Gori predstavljani kao bezbjednosna prijetnja.
Tako je jedan lokalni incident prerastao u povod za kolektivno optuživanje, pritisak i neprijateljstvo prema čitavoj zajednici, koje je rezultiralo čak i nekim ozbiljnim političkim reakcijama, poput uvođenja viznog režima za državljane Turske, ali i fizičkim napadima na Turke i na njihovu imovinu u Crnoj Gori. Mnogi su se, nakon ovih dešavanja, odselili. Ovaj slučaj pokazuje kako dezinformacija može za kratko vrijeme proizvesti nezamislive posljedice.
Sličan obrazac, ali u ideološkom pravcu, Nikolić vidi u filmu “Referendum: Priča o izmišljenoj slobodi”, koji je emitovan uoči proslave Dana nezavisnosti Crne Gore 21. maja, na televizijama Adria i Prva. Film je izazvao brojne polemike u javnosti i problematičan je zato što autori raspravu o referendumu iz 2006. nijesu vodili kroz činjenice, politički kontekst i posljedice tog procesa, već su crnogorsku nezavisnost i identitet predstavili kao nelegitimne i vještačke, uz brojne uvrede i lažne konstrukcije koje su u filmu iznijete.
Crna Gora je godinama izložena različitim spoljnim uticajima, ruskim, srpskim, američkim, kineskim, evropskim, regionalnim, ideološkim, vjerskim, ekonomskim, ali i širim antizapadnim i autoritarnim narativima koji kruže kroz digitalni prostor. Ipak, ti uticaji ne bi imali istu snagu bez domaćih aktera koji ih prevode na jezik lokalnih podjela.
Tako strani narativ u Crnoj Gori rijetko ostaje “stran”. On se prilagođava domaćem kontekstu. Poruka o ugroženosti jednog naroda postaje napad na političke protivnike. Priča o stranim plaćenicima postaje napad na nevladine organizacije i nezavisne medije. Narativ o zaštiti tradicije postaje oružje protiv žena, manjina ili LGBTIQ+ zajednice. Bezbjednosni rječnik postaje način da se ljudi obilježe kao saradnici službi ili neprijatelji države, bez dokaza.
Šteta od targetiranja često ostaje i nakon demantija. Kada se neko dovoljno puta označi kao izdajnik, strani plaćenik ili saradnik službi, dio javnosti počinje da tu etiketu doživljava kao “mogućnost”, čak i kada nema dokaza. To je cilj takvih kampanja: ne moraju dokazati optužbu, dovoljno je da proizvedu sumnju.
Taj mehanizam vidio se u slučaju turskih državljana, kada se netačna ili neprovjerena informacija o njihovoj navodnoj odgovornosti brzo uklopila i u širi antimigrantski narativ, ali i narativ o strancima kao bezbjednosnoj prijetnji.
Slučaj Miloša Medenice
Miloš Medenica, sin bivše predsjednice Vrhovnog suda i nekadašnje vrhovne državne tužiteljke Vesne Medenice, posljednjih mjeseci veoma je prisutan u crnogorskom javnom prostoru, ne samo kao akter jednog od najvažnijih pravosudno-kriminalnih predmeta u zemlji, već i kao osoba koja se u video formatima oglašava na društvenim mrežama, komentariše političke, pravosudne i bezbjednosne teme i ulazi u rasprave o stanju u bezbjednosnom sistemu Crne Gore.
Miloš Medenica je u januaru 2026. prvostepeno osuđen na preko 10 godina zatvora pred Višim sudom u Podgorici zbog stvaranja i vođenja kriminalne organizacije koja se bavila trgovinom narkotika, švercom cigareta, podmićivanjem i nedozvoljenim držanjem oružja. U istom predmetu je i njegova majka takođe prvostepeno osuđena na 10 godina zatvora. Ona je oslobođena optužbi za stvaranje kriminalne organizacije, ali je osuđena za protivzakoniti uticaj, primanje mita i uticanje na sudske odluke.
Medenica je utekao iz kućnog pritvora na dan kad mu je izrečena presuda pred Višim sudom u Podgorici. Od tada se javnosti obraća putem video-snimaka i objava na društvenim mrežama, komentarišući rad policije, tužilaštva, bezbjednosnog sektora i političkih aktera. Njegova obraćanja izazvala su dodatnu pažnju, jer ne dolaze samo od običnog bjegunca od pravosudnih organa, već od osobe koja je prvostepeno osuđena u predmetu koji je otvorio pitanje veza kriminala, pravosuđa i institucija moći.
Međutim, nakon prvog objavljenog video-snimka, policija je saopštila da je riječ o sadržaju koji se može posmatrati u kontekstu hibridnog djelovanja i pokušaja destabilizacije bezbjednosnog sistema. Iz policije su ocijenili da su sadržaji Miloša Medenice AI i da on djeluje kao “bot” i da je dio koordinisane kampanje.
Problem je, međutim, što za takve tvrdnje javnosti nijesu predstavljeni jasni forenzički dokazi: nije pokazano ko eventualno upravlja njegovim nalozima, da li je sadržaj autentičan ili tehnički obrađivan, da li postoji mreža koordinisanog širenja i na osnovu čega se zaključuje da je riječ o organizovanoj informativnoj operaciji.
Upravo ovaj slučaj otvara prostor za ono što se u savremenim raspravama o dezinformacijama naziva liar’s dividend, situaciju u kojoj sama mogućnost manipulacije postaje korisna onima koji žele da izbjegnu odgovornost.
Kada institucije bez jasnih dokaza neki sadržaj označe kao dio hibridnog djelovanja, a javnosti ne pokažu na osnovu čega su do tog zaključka došle, otvara se opasan prostor: svaka autentična objava može biti proglašena montažom, svaki neprijatan navod “operacijom”, a svako pitanje pokušajem destabilizacije.
U slučaju Miloša Medenice to je posebno vidljivo.
Izvor: envato.com
Evropa gleda šire od fact-checkinga
Evropska praksa posljednjih godina sve više polazi od toga da borba protiv dezinformacija ne može biti svedena na provjeru pojedinačnih tvrdnji. Fact-checking je važan, ali nije dovoljan.
Evropska komisija u Izvještaju za 2025. godinu posebno navodi da Crna Gora treba da pojača institucionalni odgovor na dezinformacije i govor mržnje, u skladu sa Nacionalnom medijskom strategijom za period od 2023. do 2027, kako bi se zaštitili medijske slobode, pluralizam i integritet informacionog prostora. Iz EK su upozorili da Crna Gora mora obezbijediti efikasnu primjenu medijskih zakona usvojenih 2024. godine i zaštititi nezavisnost regulatora za audiovizuelne medijske usluge.
Evropski pristup uključuje praćenje koordinisanih mreža, transparentnost političkog oglašavanja, odgovornost digitalnih platformi, pristup podacima za istraživače, zaštitu izbora, jačanje medijske pismenosti i saradnju regulatora, civilnog društva, medija i bezbjednosnih institucija.
Digital Services Act, odnosno evropski Akt o digitalnim uslugama, zato uvodi posebne obaveze za veoma velike online platforme. One moraju procjenjivati i ublažavati sistemske rizike, uključujući rizike po javnu raspravu, osnovna prava, izborne procese i javnu bezbjednost.
Drugim riječima, ne pita se samo da li je neka tvrdnja tačna. Pita se i ko ju je plasirao, ko ju je platio, ko ju je pojačao, zašto se pojavila baš u određenom političkom trenutku, kroz koje kanale se širila i kome je koristila.
Mnoga istraživanja potvrđuju da se manipulativne kampanje ne mogu razumjeti ako se posmatra samo jedan portal ili jedna društvena mreža. Studija o koordinisanim informacionim operacijama uoči američkih izbora 2024. godine pokazala je da koordinacija često prelazi granice platformi, X-a, Facebooka i Telegrama, i da takve mreže mogu sistematski širiti niskokredibilan, pristrasan i zavjerenički sadržaj.
Novija istraživanja o FIMI-ju upozoravaju i na to da manipulativne aktivnosti djeluju kroz različite društvene sfere i informacione prostore, zbog čega je sve teže dati koordinisani odgovor.
To znači da će problemi poput “Udara” u budućnosti vjerovatno biti sofisticiraniji, brži i još teži za dokazivanje. Anonimni portal može biti zamijenjen mrežom naloga, Telegram kanalom, TikTok sadržajem, AI-generisanim vizualima ili koordinisanim komentarima.
Ali logika ostaje ista: targetirati, diskreditovati, proizvesti sumnju i, na kraju, izbjeći odgovornost.
U regionu i šire slični obrasci
Zapadni Balkan je pogodno tlo za FIMI, jer su društva politički polarizovana, institucije često slabe, mediji ekonomski ranjivi, a digitalni prostor povezan preko jezika i regionalnih platformi.
Narativi koji nastanu u jednoj zemlji brzo prelaze granice.
U Srbiji se manipulativni narativi često šire kroz tabloide, televizije sa nacionalnom frekvencijom i mreže portala. U Bosni i Hercegovini se dezinformacije i strani uticaji prepliću sa etničkim podjelama i secesionističkim politikama. U Sjevernoj Makedoniji iskustvo političkih kriza i referenduma pokazalo je koliko digitalne kampanje mogu uticati na povjerenje u institucije i demokratske procese.
Crna Gora dijeli sve te ranjivosti, ali ima i dodatni problem: malo je društvo u kojem se digitalna kampanja brzo preliva u stvarni život, pa tako kada se neko targetira na portalu ili društvenim mrežama, posljedice se osjećaju u poslu, porodici, komšiluku, na ulici. Zato je u crnogorskom kontekstu targetiranje često ličnije, direktnije i opasnije.
Evropski primjeri pokazuju zašto se ovakve kampanje više ne mogu tretirati kao marginalni online incidenti. U Rumuniji je 2024. godine poništen drugi krug predsjedničkih izbora nakon sumnji u strano miješanje i manipulaciju preko TikToka, algoritamskog pojačavanja i mreža influensera. Francuska državna agencija zadužena za otkrivanje i analizu stranog digitalnog miješanja i manipulacije informacijama na onlajn platformama, Viginum, taj je slučaj opisala kao primjer “astroturfing” kampanje, odnosno stvaranja privida spontane masovne podrške kroz koordinisane aktivnosti manjeg broja naloga.
EU je, suočena sa kampanjama poput ruskog “Doppelgangera”, u kojem su kopirane stranice poznatih medija radi širenja antiukrajinskih i antizapadnih narativa, najavila i jačanje koordinacije kroz Evropski centar za demokratsku otpornost. Cilj je da države članice i zemlje kandidatkinje bolje razmjenjuju upozorenja i znanje o stranim manipulativnim operacijama.
Nikolić upozorava na to da mediji ne smiju nekritički prenositi tvrdnje da je neko “saradnik službi”, “strani plaćenik” ili “izdajnik”. Takve tvrdnje ne smiju biti prenesene kao obična politička izjava. One zahtijevaju dokaze, odgovor druge strane i jasno uredničko ograđivanje.
Crnogorske institucije uglavnom reaguju tek kada se pojavi konkretna prijetnja, uvreda, tužba ili krivična prijava. Ali manipulativne kampanje ne funkcionišu samo kroz pojedinačne incidente. One funkcionišu kroz ponavljanje, koordinaciju i širenje.
Zato je neophodno pratiti cijeli lanac: ko narativ proizvodi, ko ga finansira, preko kojih kanala se širi, ko ga politički koristi i kakvu štetu proizvodi za pojedince, zajednice i demokratski proces.
Odgovor na ovakve kampanje mora početi od transparentnosti, odnosno javnost mora znati ko stoji iza medija i portala koji na nju utiču. Jednako je važno pratiti kako se narativi šire, jer manipulativne poruke rijetko ostaju u jednom mediju, već putuju od političkih izjava i portala do televizija, društvenih mreža i komentara. Posebnu odgovornost, naglašava, imaju javni funkcioneri, jer sloboda govora ne može biti izgovor za označavanje neistomišljenika kao neprijatelja.
