fbpx
 

Zarobljeni mediji u zarobljenoj zemlji

prof. dr. Lejla Turčilo

Lejla Turcilo 200x250Dok god građani smatraju kako su samo „naši“ mediji u pravu, samo „naši“ novinari objektivni, a oni „drugi“ pod uticajem politike, strani plaćenici itd. problem medijskih (ne)sloboda niti vide objektivno, niti mogu biti katalizatori njegova rješenja.

U decembru 2019. godine grupa od 19 intelektualaca, novinara i medijskih djelatnika uputila je otvoreno pismo BHRT, javnom servisu Bosne i Hercegovine, izražavajući svoje negodovanje zbog pristrasnog i neprofesionalnog izvještavanja javnog servisa i političkih pritisaka na uposlenike, o kojima većina javnosti godinama zna malo i reaguje još manje. Ovo pismo bio je jedan od rijetkih pokušaja da se u javnom prostoru ukaže na političke i druge pritiske na medije i novinare, na sve manje medijske slobode i sve veće sužavanje medijskog i javnog prostora za alternativna gledišta i disidentne glasove. Na samo pismo nije bilo nikakvog službenog odgovora od onih kojima je upućeno (Upravni odbor, Programsko vijeće i menadžment BHRT), a i sama javnost relativno je blago na njega reagovala (ako se izuzme podrška potpisnicima na društvenim mrežama). Ovaj slučaj možda na najbolji način pokazuje stanje medijskih (ne)sloboda u BiH i opće apatije kako stručne, tako i opće javnosti u pogledu tih (ne)sloboda. U zemlji zarobljenoj ratnom prošlošću, nefunkcionalnom vlašću, etno-nacionalnim tenzijama koje podgrijavaju politički narativi i manipulacija nacionalnih stranaka, očigledno su zarobljeni i sami mediji, ali i javnost.

Miješanja politike u programske sadržaje

Nije, nažalost, sistem javnog emitovanja u Bosni i Hercegovini jedini primjer direktnog miješanja politike u programske sadržaje, direktnih pritisaka na novinare i neprofesionalizma koje je posljedica tih pritisaka. Bosna i Hercegovina se, prema podacima Reportera bez granica, nalazi na 63 mjestu na ljestvici World Freedom Indexa, sa obrazloženjem da je „polarizirana politička klima, obilježena konstantnim verbalnim napadima i nacionalističkom retorikom, kreirala neprijateljsko okruženje za slobodu medija.“ Reporteri bez granica navode kako se u uređivačkim politikama reflektiraju etničke podjele, te kako se govor mržnje sve više vraća u javni prostor. I druga istraživanja ukazuju kako je bosanskohercegovačka medijska scena podijeljena duž etničkih i teritorijalnih linija. U praksi to znači da različite etničke grupe i stanovništvo u dva bosanskohercegovačka entiteta (Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj) imaju različite preference kad je riječ o izboru medija koje prate, odnosno da biraju svaki svoje medije, sa čijim se uređivačkim politikama slažu, zatvarajući se tako u etno-nacionalne eho komore u kojima nema previše prostora za narative koji su građanski, nad-nacionalni, bosankohercegovački i evropski. Javnost je, dakle, dio problema. Istraživanje iz 2019. godine pokazuje da je percepcija građana da mediji nisu uopšte ili su tek djelimično slobodni. No, dok god građani smatraju kako su samo „naši“ mediji u pravu, samo „naši“ novinari objektivni, a oni „drugi“ pod uticajem politike, strani plaćenici itd. problem medijskih (ne)sloboda niti vide objektivno, niti mogu biti katalizatori njegova rješenja.

Zarobeni mediumi vo zarobena drzavaIzvor: ba.n1info.com

U ovom kontekstu dodatnu zabrinutost izaziva činjenica da je 27 procenata građana u RS i 17 procenata njih u Federaciji BiH u navedenom istraživanju kazalo kako opravdava nasilje nad novinarima. Ne čudi to, nažalost, ako se ima na umu da se u Bosni i Hercegovini u posljednjih nekoliko godina desio niz napada na novinare, od kojih je najekstremniji napad na novinara Vladimira Kovačevića u Banja Luci 2018. godine. U prvih 10 mjeseci 2019 godine zabilježeno je 48 napada na novinare, a samo 30 procenata tih napada riješeno je i procesuirano u korist novinara. Napadi na novinare, fizički ili (češće) verbalni, njihovo diskreditovanje od strane (najčešće) političara, kao i izrazito nizak nivo novinarske solidarnosti i koordiniranog odgovora medijske zajednice i samih novinara na ove napade doveli su do toga da javnost ne samo da nema povjerenja u medije, nego i vjeruje da je napad na novinare legitiman i opravdan. Pokazatelj je to ne samo niskog nivoa medijske pismenosti u općoj javnosti, nego i frustracije i nezadovoljstva kako društvenim i političkim, tako i medijskim sistemom u zemlji.

Kakav je, uopće, taj medijski sistem?

Kako smo već rekli, već i površan uvid u stanje na terenu daje dovoljno argumenata za tvrdnju da je zarobljen. Zarobljen od politike (kroz veze političkih struktura i vlasničkih struktura u medijima), porobljen ekonomski (u čemu također politika ima značajnog udjela, jer je značajan dio velikih oglašivača također politički afiliran), zarobljen u neprofesionalizmu (nerijetko huškačkom, mrziteljskom i govoru mržnje), zarobljen u cenzuri i autocenzuri i kao takav, zapravo je nepluralan i neslobodan. Na prvi pogled čini se da je medijski pluralizam osiguran prisustvom brojnih medija, no praksa i medijska stvarnost, nažalost, demantuju ovu tvrdnju.Prema podacima Vijeća za štampu u Bosni i Hercegovini, samoregulatornog tijela za printane i online medije, u Bosni i Hercegovini trenutno izlazi osam dnevnih novina, 106 magazina, osam vjerskih časopisa, te brojne publikacije druge vrste. Pored toga djeluje sedam novinskih agencija. Web portali, kao sve popularniji mediji, također su u nadležnosti Vijeća za štampu, no kako nemaju obavezu registracije prilikom pokretanja, njihov konačan broj nije moguće utvrditi. Na stranici Vijeća za štampu pobrojan je 101 web portal, no to svakako nije konačan broj.

Nadalje, a prema podacima Regulatorne agencije za komunikacije registrirano je 150 radio stanica (od toga su 3 radio stanice dio javnih servisa, 64 su javne stanice, 80 je privatnih stanica i 3 su neprofitne radio stanice), 107 televizijskih stanica (od toga su 3 stanice dio javnih servisa, 19 je javnih televizijskih stanica, a 85 privatnih). Kod Regulatorne agencije za komunikacije registrirano je i 11 pružalaca audiovizuelnih medijskih usluga na zahtjev. Pored navedenih emitera registriranih u Bosni i Hercegovini, građani imaju i pristup velikom broju televizijskih i radijskih stanica iz inostranstva. Prema podacima Regulatorne agencije za komunikacije BiH trenutno 35 distributera pruža usluge kablovske, IPTV i DTH distribucije audiovizuelnih medijskih usluga građanima BiH. Ukupni broj pretplatnika je ca. 800.000 a u svojoj ponudi distributeri nude u prosjeku preko stotinu stanica. Ovo je izuzetno veliki broj medija u usporedbi sa brojem stanovnika u Bosni i Hercegovini, no sam po sebi taj broj ne garanuje niti medijski pluralizam, niti pluralizam mišljenja i kvalitetne debate u javnom prostoru. Dosadašnja istraživanja ukazuju na neke ključne karakteristike medijske scene koja sprječavaju taj pluralizam, odnosno pokazuju neke od uzroka niskog nivoa medijskih sloboda u Bosni i Hercegovini:

  • medijsko tržište je izrazito kompleksno i fragmentirano;
  • iako postoji dosta dobar medijski zakonodavni okvir, njegova provedba nije na zadovoljavajućem nivou;
  • medijsko vlasništvo je netransparentno;
  • broj medija je izuzetno veliki, ali je broj stvarno politički i društveno utjecajnih medija mali;
  • uslovi za rad novinara i medija u Bosni i Hercegovini izuzetno su teški, mediji su pod pritiskom političkih i ekonomskih moćnika, dok su istovremeno brojni novinari pod pritiskom vlasnika i oglašivača;
  • u posebno teškoj poziciji nalazi se javni servis, kako u pogledu finansiranja, tako i politizacije programa i funkcioniranja u okviru Javnog RTV sistema;
  • medijska solidarnost je na niskom nivou, a novinari u lošem socio-ekonomskom položaju;
  • primjetan je pad etičkih standarda u novinarstvu kao posljedica sve veće komercijalizacije i trivijalizacije, ali i političkih i ekonomskih pritisaka;
  • evidentna je direktna pristrasnost medija i tradicija zagovaračkog umjesto profesionalnog, objektivnog izvještavanja.
Portret medija u BiH

Možda ponajbolji „portret“ medija u BiH i njihove (ne)slobode daje u svojoj analizi jedan od bardova bh. novinarstva Senad Avdić, koji kaže:

“Nekadašnje državne medije, koji su nakon rata pod međunarodnim nadzorom pretvoreni u javne servise, zamijenili su režimski mediji, koji, uglavnom u informativno-političkom segmentu ispunjavaju i zadovoljavaju zahtjeve i interese vladajuće političke, ili stranačke kaste... Ovakvo novinarstvo koje, s jedne strane, služi kao ukras svojim vlasnicima u njihovoj megalomanskoj pohlepi, a s druge da bi (ti vlasnici) preko medija imali utjecaj na političke, ekonomske procese povezane sa vladajućim nacionalističkim oligarhijama, lišilo je medijsku industriju nekih od njenih suštinskih zadataka, vrlina i karakteristika: angažiranosti, profesionalne znatiželje, strasti i ambicioznosti, slobodnog i istraživačkog propitivanja najšireg polja društvenih i političkih feneomena…Autocenzura kao, kišovski kazano, “duhovna korupcija” postala je još i najbenigniji i najčedniji oblik korupcije u poretku i društvu u kojem je sve, pa i medijska industrija, impregnirano stvarnom, razornom, nemilosrdnom korupcijskom armaturom.”

Kako mijenjati ovakvo stanje, odnosno šta je rješenje za probleme političkih i ekonomskih pritisaka, medijske ovisnosi i neetičnosti, novinarske zarobljenosti i porobljenosti? Prije svega, čini se, vraćanje svijesti o društvenoj važnosti i odgovornosti u medijsku zajednicu. Vraćanje profesije u službu javnosti i funkciju korekcije stvarnosti. Vraćanje standardima i principima novinarske deontologije. To je ono što mediji, odnosno novinari sami trebaju učiniti (određeni broj njih to, naravno, čini i u ovim opisanim, gotovo nemogućim uslovima za rad, ali taj broj medija sve manji je i manji i oni su, izgleda, izuzetak koji potvrđuje pravilo). No, s razlogom polazimo od njih. Naime, ako i kada se vrate nabrojanim principima, tek tada se mediji i novinari mogu početi oslobađati izvanjskih uticaja i pritisaka i vraćati povjerenje i savezništvo javnosti. Dok god to ne učine nažalost ostaju služiti pogrešnom vladaru (politici i etno-nacionalizmu), i ostaju trajno zarobljeni.

Molimo Vas pročitajte pravila o komentiranje ili preuzimanje.
Napomena: Mišljenja i stavovi u ovom članku su od autora i ne odražavaju stavove Instituta za komunikaciske studije ili donatora.

Кога Кина ќе кивне
Заробени медиуми во заробена држава
 

Коментари

Моментално нема коментари. Биди прв со својот коменат!
Анонимен
Понеделник, 01 Јуни 2020
  • Блогирај +

    Приклучете се кон тимот соработници и предложете тема или испратeте текст, со Ваша фотографија и куса биографија на info@iks.edu.mk.Повеќе

  • Насоки +

    Текстовите треба да имаат помеѓу 900 и 1300 зборови и да бидат напишани во куси пасуси, во разбирлив и неформален стил. Повеќе

  • Преземи +

    Содржината на блогот е слободна за споделување и читателите можат да оставаат разумни и конструктивни коментари на блоговите. Повеќе

  • 1

Следете не