Zapadni Balkan već godinama funkcioniše u prostoru između evropskih obećanja i geopolitičkih realnosti, što otvara širok prostor za djelovanje vanjskih aktera. U takvom ambijentu, lokalne elite, spore reforme i neizvjesna evropska perspektiva oblikuju teren na kojem se prepliću interesi Zapada, Rusije, Kine, Turske i drugih sila.
O tome kako region postaje periferija evropskog poretka, ali i arena u kojoj se globalni rivaliteti reflektuju kroz lokalne dinamike, u intervjuu za Respubliku govori Vuk Vuksanović. Vuksanović je predavač iz oblasti vanjske politike i velike strategije na Odjeljenju za ratne studije na King’s College London i saradnik LSE IDEAS, vanjskopolitičkog think tanka u okviru Londonske škole ekonomije i političkih nauka (LSE). Autor je knjige „Serbia’s Balancing Act: Between Russia and the West“.
U intervjuu Vuksanović objašnjava zašto prisustvo stranih sila na Balkanu nije samo posljedica njihovih ambicija, nego i aktivne uloge domaćih političkih elita koje takvu konkurenciju koriste za vlastite interese. Govori o ograničenoj autonomiji malih država, transformativnom, ali i problematičnom kineskom kapitalu, mitovima o hibridnim prijetnjama, te o tome zašto su ključni izazovi regiona prije svega domaće, a ne globalne prirode. Njegove analize nude trezven pogled na to gdje se Balkan nalazi danas i kako će izgledati u narednoj deceniji.
Koliko je Zapadni Balkan danas geopolitički otvoren za vanjske aktere zbog sporog procesa EU integracija? Da li bi brži napredak ka EU automatski smanjio prostor za ruski, kineski i turski utjecaj?
Činjenica da EU skreće pogled sa regiona od globalne finansijske krize iz 2008. godine naovamo je glavni razlog zašto su nezapadni akteri prisutni u regionu. Vakuum postoji i on stvara permisivno okruženje za Rusiju, Tursku, Kinu, Izrael, UAE i Azerbejdžan, ali takođe to okruženje stvara podsticaj za balkanske zemlje da sarađuju sa tim državama kako bi nadoknadile svoju marginalizaciju od strane Zapada, prvenstveno od EU. Ubrzan put za članstvo bi bio jedan od mehanizama kojima bi Evropa mogla da se posluži, ali s obzirom na trenutno stanje u regionu, kao i u samoj EU i njenim državama članicama nisam optimističan.
Kako lokalne političke elite koriste konkurenciju velikih sila u regionu? Da li je strani utjecaj više posljedica globalnih ambicija velikih sila ili regionalnih političkih kalkulacija?
I zapadne i nezapadne sile imaju svoje ambicije i interese, i većina tih ambicija je globalne prirode, a region je samo mali deo veće slagalice. Ipak, prvenstveno nezapadni akteri ne bi mogli biti uspešni na Balkanu da nemaju pomoć lokalnih elita koje žele da sarađuju sa njima. Popularno je opisivati balkanske zemlje ili kao poslušnike sila poput Rusije ili kao bespomoćne žrtve stranog uticaja. Međutim, lokalne elite omogućavaju stranim akterima da budu prisutne na Balkanu zato što u tome vide korist. Ta korist je u tome da uz pomoć tih zemalja jačaju svoje pregovaračke pozicije prema Zapadu, imaju pristup resursima tih zemalja ili u tome što koriste partnerstvo sa tim zemljama da bi se promovisali pred sopstvenim stanovništvom.
Kako se promijenila percepcija sigurnosti u regionu nakon ruske invazije na Ukrajinu? Da li je Zapadni Balkan postao ranjiviji na hibridne prijetnje i političku destabilizaciju?
Veoma je popularno govoriti nakon ruske invazije na Ukrajinu da će Rusija otvoriti drugi front u Evropi, ali vidimo da se to nije desilo. Rusiji odgovara da postoje druga konfliktna područja i krizna žarišta kako bi Zapad imao manje resursa i pažnje da posveti Ukrajini. Ipak, za taj scenario, Rusiji treba pomoć lokalnih elita, a lokalne elite su sebični i oportunistički akteri koji ne žele da rizikuju svoj politički opstanak zarad Moskve. Rusija povremeno koristi Srbiju za zaobilaženje zapadnih sankcija, postoji oportunistička saradnja bezbednosnih službi i Moskvi odgovara da kaže da i dalje postoje zemlje u Evropi koje nisu uvele sankcije Rusiji. Ipak, to je i dalje daleko od toga da se region proglasi ruskom metom. Rizici sa kojima se narodi Balkana suočavaju ne vrte se oko Rusije, nego od lokalnih problema: slabih i zarobljenih država, neefikasnih državnih administracija, koruptivnih i autoritarnih elita, socio-ekonomske stagnacije, nerešenih sporova iz prošlosti.
Koliko su kineske investicije i infrastrukturni projekti zaista transformativni za region? Jesu li države Zapadnog Balkana svjesne dugoročnih političkih i ekonomskih implikacija kineskog prisustva?
Kineske investicije i infrastrukturni krediti igraju određenu ulogu. Pomažu da se reše određeni infrastrukturni problemi, podižu GDP brojke i zaposli lokalna populacija. Ipak, postoji dugoročni rizik u pogledu ekoloških i radnih standarda, kao i problem korupcije. Netransparentnost i tajni sporazumi koji ponekad prate kineski kapital, čine Kinu privlačnim partnerom za lokalne elite. Ove elite se vode kombinacijom faktora da je EU fondovima teško pristupiti, kao i oportunizmom.
Često se govori o “kineskom novcu bez političkih uvjeta”. Da li je to mit koji odgovara lokalnim vladama, ili realna prednost Kine u odnosu na Zapad?
Ima istine u tome. Pošto Kina ne pokazuje interes da utiče na unutrašnju politiku zemalja u kojima posluje, to je čini privlačnom. Postavlja se pitanje da li u budućnosti, Kina može da promeni pristup i iskoristi svoje prisustvo u ključnim ekonomskim i tehnološkim sektorima kao tačku pritiska. Ipak, do sada je Kine ne samo na Balkanu nego i globalno, uspevala da se prilagodi i da koriguje svoje greške, zbog čega, naročito u Trampovoj eri, Kina uspeva da se predstavi kao pragmatična sila sa kojom se može razumno sarađivati.
Zapadni Balkan se često opisuje kao “geopolitički vakuum”. Da li je to realna dijagnoza ili izgovor lokalnih elita da izbjegnu odgovornost za vlastite političke odluke?
Vakuum postoji. Balkan je usidren u zapadni i evropski poredak, ali ne kao područje punopravnog članstva, već kao periferija i privezak. U takvom stanju, centri kao što su Brisel, Berlin i Pariz pokazuju nespremnost, ali i veoma često nemoć da oblikuju dešavanja na terenu, što se vidi kroz reakcije EU na dešavanja u Srbiji, ili skoro pa mrtav dijalog Beograda i Prištine. U takvom stanju, lokalne elite traže priliku za sebe. Ipak, one se trude da ne privuku otvoreno neprijateljstvo zapadnih vlada, a naročito SAD koje mogu da utiču na tok stvari na način na koji EU ne može.
Koliko je Zapadni Balkan danas zaista suveren u donošenju vanjskopolitičkih odluka? Možemo li govoriti o stvarnoj autonomiji, ili se radi o stalnom prilagođavanju pritiscima velikih sila?
Sve države, pa čak i one male kao što su zemlje našeg regiona, imaju određenu autonomiju, ali ta autonomija se suočava sa limitom malih kapaciteta koje te zemlje imaju, ali i sa politikom velikih sila. Ukoliko velike sile ne pokazuju interes za Balkan, balkanske zemlje nastupaju fleksibilnije, ali kada procene da će to da privuče animozitet velike sile, tada odstupaju. Pogledajte samo kako Srbija mora da vaga svoj odnos i sa Rusijom i Kinom na osnovu toga kako će SAD reagovati na to.
Rusija, Kina i Turska imaju različite instrumente utjecaja, ali gdje je region najranjiviji? Jesu li to institucije, mediji, ekonomska ovisnost ili političke elite?
Teško je naći jednodimenzionalni odgovor. Zavisi od situacije, od toga koja je zemlja Balkana u pitanju i koji akter. Ipak treba napomenuti da nije svaki oblik nezapadnog uticaja produkt neke ranjivosti koju treba „zakrpiti.“ Postoje i situacije gde se interesi jednostavno podudaraju.
Da li je Zapadni Balkan postao testni poligon za hibridne operacije velikih sila?
Previše se akcenta baca na pojmove hibridnih operacija, hibridnih pretnji i hibridnih ratova. Region je sporedna arena šireg rivaliteta velikih i regionalnih sila, koji se koristi instrumentalno, kao moneta za potkusurivanje ili kao sredstvo za sticanje uticaja u Evropi.
Ako pogledamo regiju kao cjelinu, koja je velika sila najuspješnije iskoristila slabosti Zapadnog Balkana i šta to govori o samom regionu?
Teško je dati decidnu i jednoznačnu ocenu. Zapadne i nezapadne sile se međusobo razlikuju po stepenu moći kojom raspolažu, stepenu i prirodi interesovanja za region, kao i po instrumentima kojima se služe. Ipak, ako gledamo trenutnu situaciju, najtačniji bi opis bio da je Balkan evropska periferija prepušten sam sebi, i da su dominantni problemi lokalne, ne globalne prirode.
Ako gledamo narednih 10 godina, koja velika sila će imati najviše utjecaja na Zapadni Balkan i zašto? Šta će biti ključni faktor: ekonomija, sigurnost, političke veze ili nešto četvrto?
Zbog strukturnih faktora geografije i ekonomije, region će biti povezan sa Evropom, bez obzira na neizvesnu sudbinu EU u ovakvom strateškom i političkom okruženju. Ipak, geopolitički i bezbednosno, za zemlje regiona, kao i za svaku zemlju na svetu, centralno pitanje u XXI veku će biti kako se pozicionirati u eri kinesko-američkog rivaliteta.
