fbpx

Krajnje vrijeme da se dozvoli nauci i dokazima da vode politiku

Mladen Obrenović

Mladen Obrenovic 400x500

Kad je korona kriza nastupila, 'svjetla pozornice' određeno su vrijeme bila usmjerena prema stručnjacima jer su se od njih očekivali odgovori. 'Zahvalnost virusu' za povratak na scenu struke i nauke, pojedinaca i kolektiva koji mogu pomoći zajednici svojim znanjem i umijećem, trajala je kratko – sve dok političari nisu prepoznali priliku.

Krizne situacije, a kriza izazvana širenjem korona virusa koji je donio bolest COVID-19 jedna je od najvećih u suvremeno doba, zahtijevaju odgovorno ponašanje i djelovanje u svim segmentima društva. Svi trpe posljedice – od pojedinca, koji je najviše ugrožen i izložen opasnosti koje nosi opaka i opasna bolest, do kolektiva (bilo da se radi o užoj ili široj zajednici, kakva je obitelj, razred ili radna organizacija, pa sve do razine društva i države najviše organizacijske cjeline). Stoga je važno kako će svaki pojedinac reagirati, kako će shvatiti svoju ulogu u društvu i kako će pomoći sebi, ali i drugome.

U takvim, kriznim situacijama posebno je važno kako će se ponašati, kakve će izjave davati, koje će odluke donositi, te što će poduzeti političari, kao nositelji odgovornih dužnosti – od razine općine i grada sve do razine na kojoj se donose i provode neophodne mjere. Dio balkanskih političara, baš kao i mnogi koji su bili na čelu znatno moćnijih država, svojim je nepromišljenim izjavama pokazao priličnu neozbiljnost. Ograničavajući se samo na tri države (Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Srbiju) u kojima se govore tri srodna jezika – bosanski, hrvatski i srpski – i letimičan pogled na izdvojene izjave daje potvrdu prethodno rečenom.

Iako izjave premijera bosanskohercegovačkog entiteta Federacija BiH, Fadila Novalića (završio Mašinski fakultet Univerziteta u Sarajevu, dakle nije osoba koja posjeduje bilo kakva znanja iz znanstvenih područja kojima su virusi i bolesti u fokusu) koji obnaša drugi, doduše tehnički mandat (i to ne zahvaljujući svojoj sposobnosti, nego nesuglasicama vodećih bošnjačkih i hrvatskih stranaka) mnogima izgledaju urnebesno smiješno, one to u kontekstu korona krize sigurno nisu.

„Da smo mi htjeli glumiti državu mi bismo vakcinu nabavili u decembru, ali nije bitno“, izjavio je Novalić u danima kad Bosna i Hercegovina, odnosno oba njezina entiteta, nisu nabavili nijednu vakcinu, osim iz donacija. A bilo je jako bitno… Potom je, na istom tragu i u sličnom stilu, objasnio da u Bosni i Hercegovini „nisu potrčali prvi“ za vakcinama jer nisu htjeli biti „pokusni kunići“, a onda i alanfordovski zaključio: „Najprije trebamo imati vakcine da bismo radili kampanju za vakcinaciju“.

Nabavka vakcina je postala i predmet kojim se bavi Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine nakon što mu je grupa građana u martu predala kaznenu prijavu protiv četvero dužnosnika – s državnog i entitetskog nivoa – koje smatraju odgovornim za ugrožavanje zdravlja stanovništva. Osnovano se sumnja, navodi se u prijavi, da u pola godine – od septembra 2020. do marta 2021. – nisu obavili ili izvršili svoje službene dužnosti u pogledu osiguravanja i direktne nabavke vakcina potrebnih za imunizaciju stanovništva. Istaknuto je i kako njihova „zloupotreba službene dužnosti ima za posljedicu nekontrolirano širenje zarazne bolesti, smrt većeg broja ljudi, uskraćivanje prava na zdravstvenu zaštitu“.

Tužiteljstvo BiH je formiralo predmet, počelo prikupljati informacije i pozvalo umirovljenog infektologa Bakira Nakaša na saslušanje u svojstvu podnositelja prijave u ime više osoba. Od tada – a prošlo je dodatnih pola godine – slabo se više u medijima govorilo o ovom slučaju. Uslijedilo je smirivanje situacije s pandemijom, stigle su i vakcine (sad ih ima i previše, jer se građani ne žele cijepiti), a sve kao da je zaboravljeno, uključujući i dramu koju su proljetos prolazili oboljeli i njihove obitelji.

A što o koroni misle arhitekti i pravnici?

Građani Bosne i Hercegovine najbolje znaju kako su se u zdravstvenim ustanovama, zarobljenima administracijom i politikom, borili u to vrijeme da sačuvaju svaki život, pa im tvrdnja Bakira Izetbegovića (Arhitektonski fakultet Univerziteta u Sarajevu), predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH i šefa Stranke demokratske akcije (SDA), o borbi protiv virusa i bolesti zvuči prilično cinično.

„Jeste bilo grešaka i bilo je propusta, ali je istina koju brojke pokazuju i dokazuju drugačija od onoga što je percepcija. Može ljudima to izgledati malo i nevjerovatno, ali Bosna i Hercegovina je u gotovo svim aspektima, uz ova dva problema nabavke respiratora i sporosti u nabavci vakcina, vjerovatno najuspješnija u regionu i nešto bolja od prosjeka u Evropskoj uniji, kada je u pitanju usporavanje širenja zaraze i ekonomski aspekt“, smatra Izetbegović.

U svom stilu i na vrlo grub način, situaciju u susjedstvu opisao je hrvatski predsjednik Zoran Milanović (Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu).

„Najuspješniji su u Bosni i Hercegovini. Tamo niti je itko bolestan, niti itko umire, niti je itko u bolnicama, niti itko priča o tome, niti se itko cijepi“, ironičan je bio Milanović. I to je u Bosni i Hercegovini, posve očekivano, ocijenjeno kao uvreda. Uslijedio je i poziv da se proglasi nepoželjnom osobom.

„Pokazao je apsolutni nedostatak diplomatskog umijeća, političke korektnosti, empatije ali i višak prepotencije, šovinizam te politički primitivizam kojim vlastitu veličinu nastoji steći ponižavanjem drugih“, poručila mu je Naša stranka.

Krajno vreme e da dozvolime naukata i dokazite da ja vodat politikataIzvor: shutterstock.com

Od molbi i obećanja do prijetnji i zastrašivanja

Izvjesne doze vakcina Bosni i Hercegovini je ipak donirala Hrvatska, omogućivši dijelu stanovništva susjedne države i da se cijepi u svojim zdravstvenim ustanovama. No, mnogo više je učinila Srbija, koja je susjedima suočenim s nedostatkom vakcina otvorila vrata svih svojih kapaciteta – bez najave.

Prvu donaciju osobno je u Sarajevo donio srpski predsjednik Aleksandar Vučić (Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu). Za razliku od izjava, koje su imale razne oblike – od molbi i obećanja do prijetnji i zastrašivanja, za stanovništvo Srbije kojem se obraćao gotovo svakodnevno (i na brojne druge teme, naravno), u porukama za susjede držao se pod kontrolom.

Odavno nije jasno koje su mu ustavne ovlasti, no u ovisnosti o dužnosti koju obnaša – bilo da je vicepremijer, premijer ili predsjednik – Vučić je uvijek ključni igrač na terenu. Tako je bilo i prije nego što je korona virus stigao u Srbiji, kad je tvrdio da je „sapun najbolji lek“ i usput se smijao nimalo duhovitim šalama pulmologa Branimira Nestorovića o „najsmešnijem virusu u istoriji čovečanstva“ i pozivima ženama da idu „slobodno u šoping u Italiju, jer će tamo sada biti veliki popusti“ (dok su tamo, posebno na sjeveru Italije, vodili borbu za svaki život). Tako je bilo i kad je korona virusu objavio rat, pa preuzeo ulogu donositelja odluka, ali i glavnog komunikatora pri čemu je malo građane „molio kao Boga“, a malo više prijetio da će im „groblja biti mala“.

Politika koja se ne obazire ni na što

Navedeni primjeri samo su dio nepromišljenih izjava balkanskih političara proteklih godinu i pol dana. Sve je drugo u tom razdoblju i moglo biti zaustavljeno – bilo da su u pitanju proizvodnja, promet, kulturni događaji, vjerske službe, sportska natjecanja, čak i okupljanja građana u bilo kom obliku – no politika se na to nije obazirala. Aktivnosti im nisu prekinute. Pomjereni tek za koji tjedan ili mjesec kasnije, izbori su na svim razinama održavani, a kampanje provođene kao da su sretna vremena. Političari su vješto iskoristili pandemiju.

Kad je kriza nastupila, svjetla pozornice ipak su određeno vrijeme bila usmjerena prema stručnjacima jer su se od njih očekivali odgovori. Korona virus je, barem u tom trenutku (kako je to primijetio književnik i kolumnist Jurica Pavičić), „pridonio restauraciji autoriteta znanja“.

„Portalima, novinama i TV-om najednom dominiraju profesori i doktori. Nema redakcije koja drži do sebe koja nije prizvala u pomoć istaknutog stručnjaka iz Berlina, Edinburgha ili s Harvarda, a pokazatelji čitanosti na portalima pokazuju da su najednom najčitaniji postali oni tekstovi koji bi inače trebali biti srž novinarstva“, konstatirao je Pavičić.

No, zahvalnost virusu za povratak na scenu struke i nauke, pojedinaca i kolektiva koji mogu pomoći zajednici svojim znanjem i umijećem, trajala je kratko – sve do prvih predizbornih kampanja, a potom i izbora. Tad se shvatilo da su oni koji su znali i poduzeti neophodne mjere, objasniti ih ljudima i smiriti moguću paniku uglavnom stranački vojnici. Ili barem u službi stranaka. I da su na njihovim zaslugama zapovjednici, a političari su se svi odreda koristili ratnom retorikom, kitili visokim činovima i hvalili herojskim pothvatima, pobrali izborne lovorike. Potom su izmiješane postizborne karte, mnogi su zauzeli ista (grado)načelnička ili ministarska mjesta, neki dobili i druge pozicije, a borba s korona virusom dobila stare obrise. Među građane povratilo se isto staro razočarenje i nepovjerenje u one koji vode društvo i državu.

Znanstvenici okupljeni u „Balkans in Europe Policy Advisory Group“ (BiEPAG) smatraju da je upravo povjerenje ključni preduvjet pozitivnog odnosa između građana i države. Prema njihovom stajalištu, povjerenje se u vrijeme pandemije „temelji na trima glavnim odrednicama: tačnom informisanju, neposrednoj zaštiti (javno zdravstvo i usluge) i odbrani od negativnih ekonomskih posledica zarad dugoročnije stabilnosti“. Uz konstataciju kako su sve tri dimenzije povjerenja „slabe“, napominju da je „kriza otkrila pun obim dugoročnih, sistematskih neuspeha glavnih institucija države“. Posebno su fokusirani na medije.

„Nedostatak pouzdanih i tačnih informacija, u sadejstvu s neodgovornim izjavama zvaničnika vlade, dovodi do kolektivnog stresa i uništava poverenje u državu […] Obmanjujuće izveštavanje, uključujući ono od strane medija bliskih vlastima, kao i netačne izjave samih vlada, doveli su do erozije društvenog poverenja, uključujući i poverenje građana u državu“, smatra BiEPAG u svom izvještaju.

Borba protiv infodemije

Mjesec dana prije nego što je proglasio pandemiju, čelni čovjek Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), Tedros Adhanom Ghebreyesus otvorio je još jednu frontu, ukazavši na potrebu borbe protiv infodemije. Napomenuo je kako se „fake news šire brže i jednostavnije nego virus“, te primijetio kako su „jednako opasne“. Pozvao je, među ostalim, Facebook, Twitter i Google da se „suprotstave širenju glasina i dezinformacija“, a vlasti, kompanije i medijske organizacije da „ne raspiruju plamen histerije“.

„Sada je više nego ikad vrijeme dozvoliti nauci i dokazima da vode politiku. Ako to ne učinimo, idemo mračnim putem“, upozorio je Adhanom.

Nakon njegovog upozoravajućeg apela svijet, a s njime i Balkan, uglavnom luta mračnim putem. Politika nameće agendu, sve je podređeno njoj, a područja ljudskog djelovanja koja imaju odgovor ili ga barem mogu ponuditi ostavljena su po strani.

Pri tome, posebno je važno da novinari u primjeni takve prakse ne asistiraju političarima i daju im prostor koji bi zapravo trebali dati naučnim autoritetima. Doprinos rješenju zdravstvene krize sigurno će prije dati stručnjak i/ili naučnik nego političar. Potonji samo može pomoći i olakšati prijedlozima rješenja, nikako ne treba zauzimati prostor i smetati. I kad kriza prođe, treba nastaviti slušati stručnjake jer od političke, uglavnom prazne priče često nema konkretne koristi.

Zapravo, trebali bi, kako to predlaže Božo Kovačević, hrvatski političar i intelektualac, „biti u stanju građanima objasniti koje su politike za njih dugoročno najbolje i izboriti se za njih u otvorenoj i argumentiranoj demokratskoj raspravi“.

 

Molimo pročitajte pravila pre komentarisanja ili preuzimanja
Napomena: Stavovi i mišljenja izraženi u ovom članku su stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove Instituta za komunikacijske studije ili donatora.

Smrt jedne velike ideje: Uspon i pad slobodnog poj...
U iščekivanju čarobnog štapića
 

Кomentari

Momentalno nema komentara. Budite prvi sa svojim komentarom!
Аnoniman
Petak, 21 Januar 2022

  • Blogiraj +

    Pridruzite se nama! Predlozite tema ili ispratite tekst na info@iks.edu.mk. Svi autori treba da prilože i portretnu fotografiju i biografiju u dva do tri reda koja se pojavljuje i stoji u tekstu i na stranici saradnika.

    Više

  • Smernice +

    Blogovi bi trebalo da imaju jasnu strukturu i lagan tok, odnosno da budu napisani u kratkim odlomcima, razumljivim i neformalnim stilom. Postovi treba da sadrže između 900 i 1300 reči.

    Više

  • Preuzmi +

    Slobodno stavite hiperlink do naših objava. Želimo da podstaknemo zdravu raspravu o javnom interesu i stoga da ohrabrimo čitatelje da ostavljaju razumne i konstruktivne komentare na sve naše blogove.

    Više

  • 1

Pratite nas