Radenko Udovičić
Jedna od ključnih potreba univerzitetskog obrazovanja novinara je uvesti više praktične nastave koju bi izvodili iskusni profesionalni novinari, a od profesora zatražiti manju dozu političkih angažmana i razvijanje debatnih predavanja.
Duboko podijeljena javnost, etnički i teritorijalno, utiče na izvještavanje medija. Većina medija i novinara izvještava onako kako odgovora njegovoj ciljanoj grupi. Ono što je u jednom dijelu zemlje podesno za kritikovanje, u drugom nije. Svako ima svoje nacionalne favorite i svoje gledište na istoriju i državnu budućnost. Stoga možemo slobodno konstatovati da je ponašanje većine medija itekako uslovljeno političkim elementima, a kako etničke frustracije i sukobljavanje u BiH nikada nije bilo veće u zadnjih 20 godina, onda je i medijska frustracija ogromna.
Samocenzura, lider u sputavanju medijskih sloboda
Elementi koji utiču na slobodu medija su više-manje strandardni za svako društvo, ali ono što, upravo zbog te etničke podijeljenosti ima nešto snažniji uticaj, je samocenzura. Ona se ispoljava i kod vlasnika i urednika i novinara. Od vrha do dna. U značajnoj mjeri autocenzura je rezultat uvjerenja pojedinaca da je stav njegovog naroda ispravan. Takvo uvjerenje u novinarskom poslu se može oslikavati kroz neprofesionalan način medijske produkcije – selekciju informacija, potenciranje tema koje potvrđuju stavove te grupacije, negativne komentare prema onima koji su, po uvjerenju dominatne nacionalne politike, protivnici. Ove metode nekada nisu lako uočljive i za razliku od netačne informacije, teško se mogu procesuirati regulacijom ili samoregulacijom medija. Upravo zbog toga brojni mediji u BiH tvrde da su objektivni jer, na primjer, daju priliku svima da nešto kažu. No sporno je na koji način i u kojem kontekstu.
Novinar iz Sarajeva Almir Panjeta u istraživanju Media centra iz Sarajeva o slobodi medija kaže da je cenzura jedan od velikih problema koji sputava slobodu medija. „Ne samo kod novinara već i kod brojnih građana, postoji strah od javnog nerazumijevanja i javne osude, Autocenzura je 'pojela' skoro sve slobodnomisleće autore. Piše se tako da nikome ne zamjeri, ili da nivo zamjeranja bude što manji“.
Amir Sužanj, urednik javnog BH Radija 1 rekao je u istraživanju o vjerodostojnosti medija da je medijski prostor u BiH uglavnom ogledalo društva. „Kadrovska politika u medijima je ozbiljno narušena, pa su u mnoge medije došli ljudi koji su 'zalutali u novinarstvo'. Potpuno svjesni svojih dubokih nedostataka, oni pristaju da budu političke igračke onih kojima služe. U takvoj situaciji samocenzura je ključni element njihovog rada, što se itekako odražava na kvalitet medijskih sadržaja“.
Samocenzura je najviše izražena u gledanju na ključne nacionalne i „kvazinacionalne“ interese. Oni se ne smiju dovoditi u pitanje. Ono što je samoproklamovano ili politički zadato, a prihvaćeno od većinskih javnosti, ukoliko se propituje i osporava, prijeti gubitkom posla, zamjeranjem okolini, pa čaki fizičkim napadima.
Prijetnje i napadi na novinare
Vrlo je teško procijeniti broj prijetnji, pa čak i otvorenih napada na novinare jer ne postoji jedinstvena evidencije ovakve vrste u BiH. Prema podacima Linije za pomoć novinarima, do kraja 2017 godine zabilježen je 41 napad na novinare. Od toga najviše prijetnji, ukupno 21, od kojih trinaest (13) verbalnih i osam (8) prijetnji smrću, dok se ostale odnose na fizicki napad (6) i politicki pritisak (14). Udruženje BH novinari koje vodi ovu liniju, ističe da državne institucije i politički akteri ne preuzimaju odgovornost za zaštitu novinara. Čak suprotno, političari su često ti koji napadaju novinare. Razlozi za ove napade su primjeri izvještavanja novinara koji političarima ne odgovaraju. Ovi napadi najčešće ne budu sankcionirani. U bazi podataka za rad na predmetima u pravosuđu ne postoje nikakve mogućnosti kako bi se evidentirali predmeti koji se isključivo odnose na prijetnje ili napade na novinare. Podaci za 2018. godinu još nisu objavljeni, ali od udrženja BH novinari dobili smo informaciju da je oko 50 prijava. Navedeni brojevi su ono što su sami novinari prijavili. Procjena Media plan instituta iz Sarajeva, na osnovu press clippinga na temu problematike pritisaka na medije (2013), je da bude peterostruko više napada i prijetnji, o čemu novinari šute, pogotovo u manjim sredinama, bilo iz straha za sebe, svoje porodice, gubitak posla, ili ih ne smatraju previse ozbiljnim.
U izvještaju ombdusmena BiH o položaju i prijetnjama novinarima u Bosni i Hercegovini navodi se da u slučajevima napada na novinare, ne radi se samo o narušavanju fizičkog integriteta jedne osobe i kršenju ju zakona, nego tislučajevi šalju jasnu poruku, kako novinarima tako i javnosti. U tom kontekstu, novinarima se generalno šalje slika da će, ukoliko obavljaju svoju profesiju na način koji može biti sporan nekom pojedincu ili grupi, snositi posljedice, a da počinioci ostaju nekažnjeni. Šira javnost, ukoliko percipira da se i određene javne ličnosti (uključujući i novinare) mogu nekažnjeno fizički napadati, to će razumjeti kao odsustvo vladavine prava u državi, te će biti u strahu da iznosi svoje stavove i mišljenja.
Izvor: osce.org
Nebojša Vukanović, bivši novinar televizije BN i bloger u intervju u istraživanju Medijskih inicijativa o borbi protiv korupcije (2019), je rekao da svakodnevno trpi prijetnje. “Ja sam u zadnjih 6 mjeseci dobio 7 tužbi za naknadu duševne boli, svaka po 10 hiljada km. Sporno je što nalazim vezu izmedju vlasti i mutnih radnji i milionskih zloupotreba. Vjerujte da je danas hrabrost samnom otići na piće. Dovoljno je da sjednete samnom u kafanu i da vas saslušavaju zbog toga. Tako da je pritisak doista veliki za svakog ko se bavi istraživačkim novinarstvom”.
U procijepu profita i javnog interesa
U novinarstvu će uvijek postojati tenzija između želje za profitom i etičkim mandatom da se radi u javnom interesu, s tim što struka mora ponekad da teži kompromisu između te dvije obaveze. Idealno društvo je društvo kompromisa. Tako lojalnost finansijerima može doći u sukob s obavezama prema drugim interesima.
Kad govorimo o pritiscima na medije u BiH, na djelu je još jedan u nizu paradoksa. Ekonomski pritisci na medije u BiH su u suštini instrument postizanja određenih političkih ciljeva. Na Zapadu je to obratno. Tamo su politički pritisci instrument ekonomskog ovladavanja i potčinjavanja, odnosno sticanja profita i bogatstva. Kako je pisao medijski analitičar iz BiH Dušan Babić, glavna poluga ostvarivanja određenih političkih, ekonomskih i drugih interesa jeste manipulacija i instrumentalizacija javnim mnijenjem, u cilju pribavljanja legitimiteta i legaliteta za konkretne političke programe. I to se najefikasnije artikuliše posredstvom medija, ali problem je uvijek odsustvo političke korektnosti u artikulaciji takvih interesa. Moderna istorija potvrđuje kako je ekonomska i finansijska moć daleko efikasnija od proste fizičke sile i prinude.
U tom smislu urednik online magazina Žurnal.info, Eldin Karić, u istraživanju Media centra o slobodi medija. Kaže da je najveća prijetnja slobodi izražavanja i medija upravo novac uslovljen političkim interesima. „Problem je novac pod kontrolom vlasti i institucija sistema. U Bosni i Hercegovini se godišnje 30 miliona maraka, kroz razne nivoe vlasti, plasira u medije. Nijedan fening nije otišao u nezavisne medije nego su utrošeni sa političkom pozadinom“.
Istovremeno, sa druge strane, međunarodni donatori podržavaju domaće takozvane nezavisne medije (ponekad i opozicione) koji trebaju da promovišu zapadne vrijednost i bore se protiv nacionalizma i etničkih podjela. Ideja progresivna i plemenita, ali takvi građanski mediji nemaju uvijek podršku etničkih većina u BiH, pa samim tim imaju i manji uticaj. Dakle, iako su to zvanične donacije, i one su programski uslovljene, jer u sprotivnom ne bi bile ni dobijene.
Takođe, ekonomskim pritiscima privatni mediji su najviše izloženi prilikom odabira za oglašavanje od strane državnih institucija, državnih firmi i političkih stranaka. Očigledno je da u okviru svake etničke zajednice se daje „svojim“ medijima, a onda dalje unatar tih „svojih“ traži se onaj što je više politički podoban. Dnevni avaz je godinama dobijao ogromna sredstva iz državnih oglašivača. Nakon što je njegov vlasnik Fahrudin Radončić osnovao svoju partiju, dio tih sredstva je nestao. Isto tako javni servis RTV FBiH je konstantno morao balansirati između firmi bliskih dvjema najjačim partijama sa sjedištem u Sarajevu – SDA i SDP, kako bi zadržao marketinške ugovore.
Komercijalne kompanije to ne rade samo kroz ucjene za oglašavanje, već često imaju za metu same novinare koji zbog niskih plata pristaju da za mali honorar napišu tekst ili naprave prilog koji ima promotivne elemente. Teško se otkriva i teško dokazuje.
Među najmanje plaćenim fakultetskim zanimanjima su diplomirani žurnalisti sa 680 maraka (340€). Međutim, plate izuzetno variraju od medija do medija, pa čak i unutar samih medija. Najbolje su plaćeni novinari stranih medija u BiH, posebno Al Jazeere, koja ima veliku redakciju za bivšu Jugoslaviju u Sarajevu. Plate na većim privatnim medijima variraju od nekoliko hiljada maraka za ljude od velikog povjerenja (ili kvaliteta) do potpunog neplaćanja, uglavnom mladih novinara. Inače, prosječna plata u BiH je 840 KM (430 €). Da su plaće veće i okolnosti za rad bolje, to bi pozitivno uticalo na novinarstvo.
Kako promijeniti realnost
Postojanje tri etničke javnosti i jedne, uslovno rečeno građanske, koja postoji samo u većim gradovima gdje su Bošnjaci većina, uzrokuje duboko podijeljeni medijski prostor. Postoje televizijske stanice koje imaju nacionalnu frekvenciju (BHT, RTRS, FTV, OBN, Pink BH, koji pokrivaju terestrijalno cijelu BiH te N1 i Al Jazeera, koje emituju posredstvom TV operatera), ali je njihova prihvaćenost veoma limitirana jer je gotovo nemoguće imati nepristasan stav prema dijametralno suprostavljenim opcijama u državi podijeljenog suvereniteta. Rješavanje ovog problema je moguće samo otopljavanjem ukupnih etnonacionalnih i političkih suprostavljanja u BiH. No, u tom pravcu trenutno se ne kreću stvari. Međutim, ono što je moguće je prezentovati sve strane i prikazati njihove stavove. Dugo smo u medijima imali situaciju da se radila negativna selekcija informacija. Ipak, dio medija u zadnje vrijeme strane prikazuje bez političke selekcije.
Potrebno je prihvatiti činjenicu da mediji imaju svoj stav odnosno osobe i opcije koje podržavaju, ali i one koje kritikuju, najčešće zbog drugačijih političkih i etničkih uvjerenja. No u medijskom prostoru podijeljenje države barem treba insistirati na odvajanju činjenica i stavova, što nije uvijek slučaj u bh. medijima.
Opšte prihvaćeni stav za profesionalnost medija je kvalitetna edukacija studenata novinarstva koji bi sa više svjesnosti i odgovornosti nakon fakulteta ušli u profesiju. U BiH postoji 6 javnih katedri i dvije privatne koje školuju komunikatore. Ovoliki broj odsjeka novinarstva nije rezultat stvarnih potreba medija i komunikacijskih institucija, već je posljedica atomizacije države na entitete i kantone, ali još više je posljedica etničke isparcelisanosti države. Može se reći da svaka vlast odnosno etnička politička struktura školuje za sebe „svoje“ novinare. Jedna od ključnih potreba univerzitetskog obrazovanja novinara je uvesti više praktične nastave koju bi izvodili iskusni profesionalni novinari, a od profesora zatražiti manju dozu političkih angažmana i razvijanje debatnih predavanja.
I treća stvar, insistirati na sankcionisanju svih napada i pritisaka na medije. Dio novinarskih udruženja i NVO organizacija radi na tome, ali je primjetno odsustvo novinarske solidarnosti kako na polju borbe za ekonomska prava tako i ignorisanja pritisaka na medije, ako se dešavaju nekom mediju koji nije politički blizak. Potrebno je ponovo ući u proces zbližavanja novinara. I to po principu da se na skupove i razgovore ne zovu samo istomišljenici već da se ojača produkciona, pravna, ekonomska saradnja novinara i medija iz različitih dijelova zemlje, jer barem oko tih pitanja postoje manje razlike.
Molimo Vas pročitajte pravila o komentiranje ili preuzimanje.
Napomena: Mišljenja i stavovi u ovom članku su autora i ne odražavaju stavove Instituta za komunikaciske studije ili donatora.
