fbpx

Agenda proširenja EU: Povratak na pravi put ili ponavljanje već viđenog?

Ervan Fuere

Politika

02.12.22

Прегледи

Rak korupcije je i dalje endemičan i aktuelna vlast sve više pada u loše navike prethodnog režima Nikole Gruevskog.

Kako se približavamo kraju ove burne godine u kojoj je međunarodni poredak brutalno pokidan brutalnom invazijom predsednika Putina na Ukrajinu, region Zapadnog Balkana može da se osvrne na prošlost sa umerenim, ali gorko-slatkim zadovoljstvom što se agenda proširenja konačno vratila na listu prioriteta spoljne politike EU. Ove godine smo bili svedoci većeg broja sastanaka sa liderima zemalja Zapadnog Balkana u odnosu na prethodne godine, a povećan je i broj poseta lidera EU regionu.

Pristupni pregovori su nastavljeni sa Crnom Gorom i Srbijom, doduše puževom brzinu, dok su sa Albanijom i Severnom Makedonijom tek počeli.

Da li ovaj povećani broj aktivnosti označava kvalitativnu promenu u pogledu posvećenosti EU regionu Zapadnog Balkana, ili je to više pristup diktiran uticajem koji je izazvao ruski rat?

Nema sumnje da je ruska agresija potkopala celokupnu bezbednosnu arhitekturu evropskog kontinenta i šire. Ovo je učinilo region zapadnog Balkana još krhkijim i ranjivijim na pojačane ruske dezinformacije i druge zlonamerne aktivnosti. Odbijanje i Bosne i Hercegovine i Srbije da se pridruže EU u uvođenju sankcija Rusiji pokazalo je granice uticaja EU u njenom neposrednom susedstvu. Srbija je čak uspela da produži važenje sporazuma o snabdevanju gasom iz Rusije.

Stoga nije iznenađujuće što su bezbednost i energija bili u centru nedavnih diskusija između EU i regiona, sa ciljem podsticanja energetske diversifikacije i smanjenja zavisnosti od Rusije i Kine.

Istovremeno, ostaje otvoreno pitanje da li su EU i njene države članice zaista posvećene proširenju i uključivanju zemalja Zapadnog Balkana u EU na način koji u potpunosti poštuje kriterijume pristupanja i bez ikakvih preduslova koji mogu biti nametnuti od strane pojedinih zemlje članice EU.

Nažalost, slučaj Severne Makedonije ne predstavlja dobar primer u ovom smislu.

Zapetljani odnosi između Bugarske i Severne Makedonije

Ako postoji jedno pitanje za koje se makedonska vlada ne može kriviti, to je istrajnost u rešenosti da ostvari svoj cilj, odnosno članstvo u EU, uprkos stalnim preprekama koje joj stoje na putu. Ostaje da se vidi da li je ova upornost dovoljna da obezbedi uspešan završetak ovog putovanja. Istovremeno, vlast mora da se zapita da li se s tim slažu i sami građani Makedonije? Najnovija istraživanja javnog mnjenja pokazala su opadanje podrške Evropskoj uniji i snažno odbijanje uslova nametnutih Severnoj Makedoniji pre nego što su pregovori o pristupanju zapravo počeli.

Prva međuvladina konferencija o procesu pristupanja Severne Makedonije održana je 19. jula 2022. godine, više od trinaest godina nakon što je Evropska komisija prvi put preporučila datum za početak pregovora sa Makedonijom.

Mnogo toga se dogodilo u proteklih trinaest godina – političkih preokreta i nedoslednih reformi u zemlji. U međuvremenu, neke od država članica su uhvatile proces proširenja u skladu sa svojim domaćim planovima, dok EU više puta nije ispunila svoja obećanja regionu Zapadnog Balkana u celini, a posebno Severnoj Makedoniji.

Izvor: freepik.com

EU je težila da region posmatra kroz usku prizmu stabilnosti i upravljanja granicama kako bi kontrolisala stalne talase imigranata, a ne kroz širi kontekst obezbeđivanja autentičnih reformi i postizanja cilja pristupanja. Evropska unija takođe zatvara oči pred autokratskim tendencijama nekih lidera u regionu i nastavlja to da čini. Dvosmislenost u odnosu Evropske unije prema regionu dala je više vetra onima koji smatraju da Evropska unija nije ozbiljna u svojoj posvećenosti regionu.

Sve je to doprinelo daljem nazadovanju reformskog procesa, a da ne govorimo o masovnom egzodusu mladih koji svoju sreću traže negde drugde.

Postoji vrlo malo dokaza koji ukazuju na bilo kakvu radikalnu promenu u ovoj proceni.

Preterano korišćenje veta i takozvani francuski predlog iz 2022. godine

Nesigurnost i pravo licemerje dostigli su vrhunac kada je Francuska 2019. uložila veto protiv otvaranja pristupnih pregovora sa Severnom Makedonijom, uprkos tome što je ta zemlja morala da proguta gorku pilulu pristajanjem da promeni svoje ustavno ime države u skladu sa Prespanskim sporazumom koji je pregovaran sa Grčkom prethodne godine. Ovo je otvorilo vrata za bugarski veto koji je usledio. Bugarska je odbila da dozvoli otvaranje pristupnih pregovora sve dok makedonska vlada ne ispuni nekoliko uslova koji se odnose na istoriju i identitet.

Takozvani francuski predlog koji je predsednik Makron izneo na kraju francuskog predsedavanja Evropskim savetom u junu ove godine predstavljen je kao kompromisno rešenje.

Pošto su ovim predlogom bili prihvaćeni skoro svi bugarski zahtevi, nije bilo iznenađujuće što je bugarska vlada prihvatila predlog i odrekla se veta.

Za Severnu Makedoniju, to je bio još jedan udarac za njenu naciju i izazvao dubok bol među makedonskim građanima koji su to videli kao izdaju obećanja EU. Mnogi su to videli kao „otrovnu jabuku” koja će produbiti nepoverenje među susedima u regionu gde je prošlost uvek prisutna. Zahtev za promenu makedonskog ustava kako bi se priznalo postojanje bugarske zajednice u zemlji bio je posebno eklatantan zahtev jer nije postojao reciprocitet po kome bi Bugarska zauzvrat priznala postojanje makedonske zajednice u Bugarskoj, kako je više puta isticano godine u presudama Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu.

Francuski predlog, koji je sada postao zvanična politika EU, postavio je opasan presedan koji će ponovo progoniti EU u njenoj agendi proširenja. To je još jednom pokazalo nerazumevanje od strane EU velike težine koju istorija ima u regionu i osetljivosti u vezi sa manjinskim pitanjima, uključujući ona koja su predmet odluka Evropskog suda za ljudska prava.

Manjinska pitanja kao "oružje"

Da bi uvreda bila veća, bugarska vlada je tokom ove godine nastavila da podržava otvaranje takozvanih kulturnih klubova u Severnoj Makedoniji nazvanih po kontroverznim ličnostima iz Drugog svetskog rata koje su podržavale nacistički režim.

Ova upotreba manjinskih pitanja kao „oružja“ od strane bugarske vlade, kao i nametanje sopstvene verzije istorije, potpuno je u suprotnosti sa ponašanjem koje se očekuje od jedne zemlje članice EU i nešto je što nanosi ogromnu štetu kredibilitetu EU. Ignoriše samu suštinu evropskog projekta, koji bi trebalo da bude projekat pomirenja.

Ćutanje EU o ovim pitanjima je zaglušujuće. Umesto da stvori uslove za pomirenje u regionu, ona je nesvesno otvorila vrata konfrontaciji, posebno među susedima. Ovo predstavlja loš presedan za veliki broj drugih još nerešenih bilateralnih sporova u regionu.

Kako bi kompenzovala negativan uticaj ovih dešavanja, EU bi trebalo da obezbedi povećanu finansijsku podršku za projekte koji će zbližiti dve zajednice, slično onome što je EU uradila kada je bivši predsednik Žak Delor osnovao Mirovni fond EU za podršku sporazumu od Velikog petka u Severnoj Irskoj od 1998. Trebalo bi da predlaže značajne inicijative koje su za dobrobit društva u celini, kao što su oblasti integrisanog obrazovanja u multietničkim društvima i programi pomirenja, uključujući i nastavu istorije. Nepostupanje prema ovim pitanjima samo će dugoročno potkopati ceo proces.

EU bi trebalo suštinski da promeni svoj pristup i da proces pristupanja zemalja Zapadnog Balkana učini političkim, dinamičnijim i manje birokratskim. Na kraju krajeva, to je bio jedan od ciljeva revidirane metodologije pristupnih pregovora koju je EU usvojila 2020. godine. Ona mora ubrzati proces kako bi pregovarala sa celim regionom što je pre moguće, pri čemu će se građanima skrenuti pažnja na prednosti članstva kako pregovori napreduju i reforme se sprovode, a ne da se čeka da se pregovori završe.

U međuvremenu, makedonska vlada bi trebalo da pokaže svoju stvarnu posvećenost reformama, ne samo formalno već i u stvarnom životu, u okviru društvenih promena. Rak korupcije je i dalje endemičan i aktuelna vlast sve više pada u loše navike prethodnog režima Nikole Gruevskog. Konstantno „blokiranje“ u parlamentu među ranim političkim subjektima nije odraz agende koja uključuje konsenzus, koji je neophodan uslov za uspeh u ostvarivanju spoljnopolitičkih ciljeva zemlje.

Da bi Vlada uspela u svojim nastojanjima i pokazala istu upornost kao do sada, moraće da ujedini čitavo društvo i organizacije civilnog društva i time ima mnogo veću ulogu nego što je to bio slučaj do sada tokom ceo procesa.

 

Blog je dio serije tekstova „Susedska kvrga na putu ka EU“ na Res publici i Samo prasaj za odnosima Makedonije i Bugarske, nakon blokade službene Sofije za makedonske eurоintegracije.

Molimo pročitajte pravila pre komentarisanja ili preuzimanja Napomena: Stavovi i mišljenja izraženi u ovom članku su stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove Instituta za komunikacijske studije ili donatora.

Ervan Fuere

Veleposlanik Ervan Fuere je viši znanstveni suradnik u Centru za studije europske politike (CEPS). Prije nego što se pridružio CEPS-u 2013., bio je posebni predstavnik za proces rješenja Transdnjestra tijekom irskog predsjedanja OSCE 2012. Tijekom svoje 38-godišnje karijere u europskim institucijama, bio je prvi koji je preuzeo zajedničke odgovornosti posebnog predstavnika EU-a i šefa izaslanstva u vanjskoj službi EU-a kada je imenovan u ovom dvostrukom svojstvu u Sjevernoj Makedoniji (2005-2011), prvi šef izaslanstva u Južnoj Africi (1994-1998) i prvi šef izaslanstva u Meksiku i Kubi (1989-1992). Predsjednik Nelson Mandela odlikovao ga je Ordenom dobre nade, Grand Officer, u 1998 godine.