Aida Ramusović
Podgorica u 2019 godini dobije spomenik Josipu Brozu Titu. Ne čudi što priča o Titu, pa čak i o njegovom izlivenom liku, izaziva toliko pažnje u regionu. Zato i ne čudi što je arhitektura u bivšoj Jugoslaviji dobila svoju počasnu izložbu u njujorškoj MOMA. Jer važnije od komada bronze je ideja emancipacije, ravnopravnosti i jedinstva koje je Tito udahnuo u ove prostore.
Sjećam se tog dana kao da je bilo juče. Imam šest godina, stojim u gužvi sportskog centra Morača u Titogradu, sala izgleda ogromno i dupke je puna djece. Svi smo obučeni u plave uniforme, majka mi je začešljala kosu u kikice i zamotala ih crvenom trakom - slagala se sa crvenom maramom oko vrata. Bila sam sama u toj grupi, prvi put na neki značajan trenutak bez roditelja. Učiteljica, Mirjana Perišić, nikad neću zaboraviti to ime Mirjana Perišić, stajala je ispred nas. A onda se putem razglasa čulo: Danas kada postajem pionir… Zatresla se sala, muk se mogao rezati nožem, a ja sam posegnula u džep svoje male, radničke kecelje i dotakla istopljenu čokoladu. Ne znam odakle mi u džepu, ne sjećam se da li mi je dala majka da se zasladim kad postanem zaista pionirka. Uglavnom, sjećam se da su mi prsti tonuli u meku čokoladu, razmišljala sam kako da je ipak ne izgubim. I onda sam izvukla prste, polizala jedan po jedan, dok je sve vrijeme u pozadini odjekivala zakletva. Nikad nisam postala pionirka, nisam izgovorila magične riječi. Nema veze, pomislila sam onako musava, i onako imam vremena da postanem omladinka, to je bitnije, rekla sam sebi.
Po hitnom postupku
Fast forward skoro 35 godina, nikad nisam postala omladinka - SFRJ je počela da se raspada baš te godine kad je trebalo da položim zakletvu. Arhitekta SC Morača, Predrag Miško Dmitrović, nedavno je umro, a da su glavni mediji vrlo kasno javili. Ostalo je jedino zgarište nekadašnje domovine, sedam novih država od kojih većina prezire onu drugu stranu, ksenofobija, strah od drugačijeg, i moja strast prema čokoladi.
Zato sam se iznenadila kad su mediji, ne samo lokalni, crnogorski, već i regionalni, zdušno prenijeli odluku podgoričkog lokalnog parlamenta po kojoj je određeno da grad u 2019 godini dobije spomenik Josipu Brozu Titu. Ivan Vuković, gradonačelnik, tražio je da se odluka o spomeniku Titu uvrsti na dnevni red po hitnom postupku. U obrazloženju odluke, gradonačelnik piše: „On (Tito) je bio uvijek spreman da joj za njene (crnogorske) podvige oda najveća priznanja i pomogne svemu što, za njegova vremena, nije mogla ili umjela sama da uradi… Nije još niko uspio da riješi sve zagonetke istorije. Nije to mogao ni Tito. On je uradio ono što je bilo do njega. Sve je to dovoljan razlog da u gradu koji je decenijama časno nosio njegovo ime bude postavljen spomenik svjetskom i našem vizionaru i borcu kakav je bio Josip Broz Tito. Podizanjem ovog spomenika se čuvaju uspomena na istaknutu ličnost, revolucionara, borca protiv fašizma, jednog od najvećih svjetskih državnika 20 vijeka”.
Maršal sa lagera
Skupština Glavnog grada usvojila je, tako, program podizanja spomen obilježja Josipu Brozu Titu u Podgorici, glasovima 36 odbornika vladajuće koalicije i dva glasa iz opozicionog Građanskog pokreta URA.
Spomenik koji će Podgorica dobiti nije nov. Naprotiv, taj spomenik je bio lagerovan u vojnoj kasarni Masline, ko zna koliko vremena. Vjerujem da je postao nepoželjan početkom devedesetih, možda čak 1992. godine, kada je vlast raspisala često osporavani referendum o državnom statusu Crne Gore, sa dvosmislenim pitanjem i nizom nepravilnosti, uz koji je Titograđanima postavljeno ime o imenu grada. I dok su godinama kritikovani uslovi referenduma koji je doveo do stvaranja SR Jugoslavije jer je pitanje imena grada bilo postavljeno zajedno sa pitanjem da li Crna Gora treba da ostane u zajednici sa Srbijom, većina glasova protiv imena Titograd i vraćanje starog imena gradu ostalo je u sjenci, kao sasvim logičan nastavak političkog kursa vlasti lojalne velikom bratu Miloševićeve Srbije. Tog marta 1992-e godine, Crna Gora je odobrala da prati Miloševića i postane dio SR Jugoslavije i u isto vrijeme se “oslobodila” svog prošlog naslieđa i promjenila ime glavnog grada. Opozicija, koja nije učestvovala na referendumu, dugo je oporavala rezultate navodeći da uslovi za referendum nisu bili demokratski.
Kako se crnogorska vlast bude distancirala od Miloševića, sve će više veličati uspon socijalističke Crne Gore kao zlatno doba progresa. Ipak, i u tom su se vremenu događale greške, poput imena „Titovgrad“ koje je lapsusom zakonopisca pet decenija stojalo u zvaničnom aktu o imenovanju grada iz 1946. godine.
Извор: N1
Dal’ je bilo bolje?
Staro ime Podgorica prvi put se pominje 1326. godine, i vraćeno je tog marta 1992. Od stare Jugoslavije ostao je bulevar sa Titovim imenom u glavnom gradu, i kafić sa imenom Titograd otvoren na jednom od talasa jugonostalgije. Ako ne računamo pojavu jednog holandskog rok benda koji je ko zna zašto dobio ime Titograd, sve do odluke poslanika u podgoričkoj skupštini, Titov lik i djelo nisu bili u krupnom planu.
A onda je počelo, mediji su bjesomučno anketirali građane u vezi spomenika, i građani su uglavnom pozdravili naum gradske vlasti. Taj entuzijazam pomalo čudi s ozbirom na to da prema Gallupovoj anketi sprovedenoj 2017. godine u bivšim republikama SFRJ, Crnogorci nisu baš i neki Jugo nostalgičari.
Anketa je pokazala da je Jugonostalgija najveća u Srbiji i Bosni i Hercegogovini. Crna Gora manje je nostalgična, ali i tu dvije trećine anketiranih vidi štetne posledice raspada stare zemlje, skoro u procenat koliko i u Makedoniji. Samo Kosovo i Hrvatska imaju većinu koja smatra da je dobro što se stara zemlja raspala, dok su Slovnenci podijeljeni.
Najglasniji protivnici vraćanju bronzanog Tita u Podgorici su poslanici opozicionog Demokratskog Fronta. Radoš Zečević, član partije koju predvodi četnički vojvoda Andrija Mandić, kaže „da je samo neka velika budala mogla predložiti da se podigne spomenik onome ko je tražio da Englezi bombarduju Podgoricu i Nikšić na Vaskrs 1944. godine“. U osudi postavljanja spomenika Zečević ne odstupa od političke matrice klero-nacionalista, oličenih najviše u nastupima mitropolita Srpske pravoslavne crkve Amfilohija, autora kovanice „brozomora“ kojom objašanjava posrnuće savremene Crne Gore.
Važnije od bronze
Znam da ćete reći da je u pitanju nostalgija. Ali evo u svoju „odbranu“ koristim objašnjenje novinara sarajevskog Oslobođenja, Gojka Berića, „prirodno je što mnogi građani bivše Jugoslavije, koje njihovo agresivno nacionalističko okruženje etiketira kao „jugonostalgičare“, smatraju da im je u toj državi bilo bolje nego što im je danas. To su mahom ljudi koji su vjerovali u demokratiju, a onda se uvjerili da je to bila laž, to su radnici koji su u tranziciji prevareni i završili na ulici, to su penzioneri koje su njihove nove države pokrale, sve u svemu – ljudi koji u tom istorijskom lomu nisu dobili ništa, a izgubili su ekonomsku i socijalnu sigurnost“.
Zato ne čudi što priča o Titu, pa čak i o njegovom izlivenom liku, izaziva toliko pažnje u regionu. Zato i ne čudi što je arhitektura u bivšoj Jugoslaviji dobila svoju počasnu izložbu u njujorškoj MOMA, koliko da crnogorske institucije ne znaju da odaju sličnu počast velikanima domaće arhitekture čija se djela ruže novogradnjom. Jer važnije od komada bronze je ideja emancipacije, ravnopravnosti i jedinstva koje je Tito udahnuo u ove prostore i naročito u ovaj grad, malu varoš Podgoricu, koja je prije odluke da postane centar SR Crne Gore, bila varoš od petnaest hiljada stanovnika.
Važnije od Titovog lika su ideje razvoja koji su presjekli isti oni koji su spomenik skrajnuli na dvadeset pet godina. Zato je postavljanje spomenika Josipu Brozu, važan trenutak za Podgoricu – jer treba da nas podsjesti da možemo i umijemo bolje.
Molimo Vas pročitajte pravila o komentiranje ili preuzimanje.
Napomena: Mišljenja i stavovi u ovom članku su autora i ne odražavaju stavove Instituta za komunikaciske studije ili donatora.
