Aktuelna globalna politička situacija, obilježena rastućim tenzijama između Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država, otvara pitanje koliko će takvi poremećaji utjecati na evropski put zemalja Zapadnog Balkana.
U trenutku kada se EU suočava s ozbiljnim izazovima – od rata u Ukrajini, preko redefiniranja transatlantskih odnosa, do neočekivanih kriza poput eskalacije američkih ambicija prema Grenlandu – postavlja se pitanje hoće li proširenje ponovo pasti u drugi plan. Upravo ta mogućnost ima potencijal da uspori reformske procese u balkanskim državama, poveća euroskepticizam i otvori prostor političkim elitama da vlastitu neefikasnost opravdaju navodnom nezainteresiranošću Brisela.
Odnosi između EU i SAD-a već nekoliko godina prolaze kroz turbulentnu fazu, ali spor oko Grenlanda dodatno je zaoštrio transatlantske tenzije. Prema analizama Vijeća za međunarodne odnose, evropski lideri su suočeni s američkim pritiscima i prijetnjama tarifama, dok Washington sve otvorenije razmatra mogućnost sticanja kontrole nad Grenlandom, što bi predstavljalo presedan i direktan udar na suverenitet Danske, članice EU. Evropski odgovor kreće se između pokušaja smirivanja situacije i jasnog odbijanja američkih ambicija, uz upozorenja da bi takav potez mogao imati „neviđene posljedice“, kako je istakao francuski predsjednik Emmanuel Macron.
Istovremeno, analize Atlantic Councila ukazuju da je američka administracija dodatno zaoštrila retoriku, prijeteći tarifama i pritiscima kako bi ubrzala pregovore o Grenlandu, dok evropske zemlje pokušavaju balansirati između diplomatskog otpora i izbjegavanja eskalacije trgovinskog rata. Ovakva dinamika neizbježno troši političku energiju i fokus evropskih institucija.
Brisel je posljednjih godina intenzivirao angažman u Arktiku, uključujući i povećanje finansijske podrške Grenlandu, što je dio šire strategije jačanja evropskog prisustva u regiji i odgovora na američke ambicije. Ovakav angažman, iako strateški opravdan, otvara pitanje prioriteta: može li EU istovremeno voditi borbu za očuvanje suvereniteta svojih članica, upravljati krizama u susjedstvu i održati kredibilan proces proširenja?
Iskustvo pokazuje da EU u trenucima velikih kriza često usporava procese koji zahtijevaju političku pažnju i konsenzus. Analize think-tankova ukazuju da je proširenje već godinama talac unutrašnjih političkih dinamika u državama članicama, uključujući zloupotrebu veta i rastući skepticizam prema prijemu novih članica. Ako se Brisel dodatno optereti geopolitičkim nadmetanjem oko Grenlanda, realno je očekivati da će proširenje ponovo pasti niže na listi prioriteta.
Direktor Vanjskopolitičke inicijative BH (VP BH) Haris Ćutahija kaže za ResPubliku kako aktuelna globalna previranja jasno potvrđuju tezu kanadskog premijera Marka Carneyja da se međunarodni odnosi temeljno mijenjaju, ali da nova stvarnost može biti i nova prilika za zemlje Zapadnog Balkana.
“Evropska unija se trenutno nalazi u fazi redefinisanja odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama, posebno u kontekstu trgovinskih sporova i šireg vanjskopolitičkog zaokreta Washingtona. Ipak, to ne mora nužno značiti usporavanje evropskog puta Zapadnog Balkana. Naprotiv, logičan odgovor EU na rastuću globalnu nestabilnost trebao bi biti jačanje unutrašnje kohezije i političke integracije, što uključuje i ubrzanje procesa proširenja. U tom smislu, Zapadni Balkan može postati dio rješenja za strateško jačanje Evrope, a ne njegova kolateralna šteta”, kaže Ćutahija.
Utjecaj na reformske procese u balkanskim državama
Zemlje Zapadnog Balkana već dugo se suočavaju s “reformskim zamorom”, djelimično zbog sporosti procesa, a djelimično zbog unutrašnjih političkih kalkulacija. Analize pokazuju da je podrška EU integracijama u regionu stabilna, ali praćena rastućom frustracijom zbog sporog napretka i percepcije da EU nije dovoljno posvećena regionu .
Upravo takva percepcija može biti dodatno pogoršana ako balkanske države procijene da je Brisel preokupiran drugim krizama. U izvještajima EUISS-a naglašava se da balkanski lideri često koriste proces proširenja kao politički alat – ili da bi izvukli ustupke, ili da bi prebacili odgovornost za vlastite neuspjehe na EU. Ako EU djeluje nezainteresirano, taj narativ postaje još uvjerljiviji.
Euroskepticizam u regionu već je prisutan, posebno u Srbiji, gdje je podrška članstvu pala na 34 posto u 2024. godini, prema Balkan Barometru. U analizi Milice Uvalić dodatno se naglašava da dugotrajna neizvjesnost i sporost procesa stvaraju osjećaj izdaje i nepravde, što otvara prostor za narative o alternativnim partnerstvima, uključujući Rusiju i Kinu.
Ćutahija kaže kako eventualni pad nezainteresiranosti za priključenje Evropskoj uniji u velikoj mjeri zavisi od konkretne države i njenog političkog i medijskog konteksta.
“U Srbiji, na primjer, već postoji realna mogućnost dodatnog pada podrške članstvu u EU, s obzirom na to da se uticaj Unije na globalnom nivou percipira kao oslabljen, prije svega zbog turbulencija u odnosima sa SAD-om i jačanja drugih centara moći. S druge strane, u dijelu regije, uključujući Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru ili Sjevernu Makedoniju, ovakva globalna preraspodjela moći može imati i suprotan efekat. Građani sve jasnije shvataju da se svijet ponovo polarizira i da je strateško svrstavanje ključno, pri čemu EU i dalje ostaje najstabilniji i najpredvidljiviji politički i ekonomski okvir”.
Narativ o “nezainteresiranom Briselu”
Političari u regionu već godinama koriste EU kao zgodnog krivca za unutrašnje probleme. Kako navodi EUISS, balkanske vlade često instrumentaliziraju proces proširenja kako bi prikrile nedostatak reformi, tvrdeći da je stagnacija rezultat “nepravednih” zahtjeva EU ili nedostatka podrške.
U takvom kontekstu, svako skretanje pažnje EU, pa makar i privremeno, postaje idealan izgovor. Ako Brisel bude fokusiran na Grenland, trgovinske ratove sa SAD-om ili unutrašnje reforme, balkanske elite će to iskoristiti da opravdaju vlastitu pasivnost. To je već viđeno u slučajevima kada su bilateralni sporovi između članica EU blokirali napredak pojedinih kandidata, što su lokalni političari odmah pretvorili u argument protiv reformi.
Ćutahija navodi kako su lokalni politički akteri i ranije koristili daleko slabije izgovore za izbjegavanje reformi, a geopolitičke turbulencije im samo dodatno olakšavaju takvu strategiju.
“To je posebno izraženo u Bosni i Hercegovini, gdje će politički predstavnici iz entiteta Republika Srpska vrlo vjerovatno pokušati iskoristiti globalne krize i navodnu zaokupljenost Brisela kako bi dodatno usporili ili blokirali evropski put zemlje. U tom smislu, odgovornost ne leži isključivo na Evropskoj uniji, već i na domaćim elitama koje EU perspektivu koriste selektivno – kao retoričko sredstvo, a ne kao stvarni reformski okvir”, zaključuje on.
Iako postoje brojni izazovi, EU i dalje šalje signale da proširenje ostaje strateški prioritet. Na samitu EU – Zapadni Balkan 2025. godine, evropski lideri ponovili su „čvrstu i nedvosmislenu posvećenost evropskoj perspektivi regiona“ i naglasili da je ubrzanje procesa moguće uz kredibilne reforme partnera.
Međutim, realnost je da će svaki novi geopolitički pritisak, uključujući i spor oko Grenlanda, otežati održavanje tog fokusa. EU je već suočena s unutrašnjim podjelama, ekonomskim izazovima i rastućim pritiscima na jedinstvo. U takvom okruženju, proširenje može postati kolateralna šteta.
Spor oko Grenlanda i narušeni odnosi EU – SAD nisu samo bilateralni problem; oni imaju potencijal da preoblikuju prioritete evropske politike. Ako Brisel bude primoran da se bavi krizama koje zahtijevaju hitnu i koordiniranu reakciju, proširenje će vjerovatno biti gurnuto u drugi plan. To bi moglo usporiti reformske procese u balkanskim državama, povećati euroskepticizam i pružiti političkim elitama dodatni prostor za manipulaciju narativom o “nezainteresiranom Briselu”.
Ipak, evropski put Balkana neće biti zaustavljen, ali će zahtijevati više političke volje, više reformi i više strateške komunikacije, kako u regionu, tako i unutar same EU.
