Koliko je tanka granica između prava na izražavanje mišljenja i mogućnosti da nekoga uvrijedim?
Sloboda govora i izražavanja mišljenja je jedno od osnovnih ljudskih prava. Ali sloboda izražavanja može u određenim situacijama biti zloupotrijebljena i pretvoriti se u potpunu suprotnost, u takozvani "govor mržnje". Nažalost, nedavni događaji u javnosti tjeraju nas da pomislimo da su ovi pojmovi još uvijek nejasni i da se zapitamo koliko je tanka granica između prava na izražavanje mišljenja i mogućnosti da uvrijedimo drugu osobu.
Sa porastom digitalizacije, potencijal društvenih mreža da postanu stalni izvor širenja govora mržnje, uključujući i sve oblike govora mržnje, postaje sve veći. Čini se da je broj maloljetnika koji koriste društvene mreže veliki, a koliki može biti broj žrtava govora mržnje, a da djeca toga nisu ni svjesna, možemo samo nagađati i kako to iskustvo utiče na njihov psihički i socijalni razvoj.
Zlonamjerni komentari i poruke prerastaju u predrasude i stereotipe, te tako utječu na mentalno zdravlje ljudi i ostavljaju posljedice na njihovu sliku o sebi, namećući pitanja kao što su: Jesam li dovoljno vrijedan? Zar stvarno ne treba da živim? Zašto sam se rodio drugačiji?
Bilo koja uvreda može postati trauma
Kao i kod svake odrasle osobe, kao i kod djece s atipičnim i tipičnim razvojem, svaka uvreda može prerasti u traumu, ako se ne liječi na odgovarajući način. Utjecaj i širenje govora mržnje na odraslu osobu ima manji utjecaj ako osoba ima visok stepen vlastite vrijednosti i samopoštovanja.
Za razliku od odraslih, mala djeca su u fazama razvoja u kojima se još uvijek formiraju kao individue i ovaj pristup, umesto okruženje koje podržava i ohrabruje, može ostaviti doživotni trag na dječju sliku o sebi.
2022. godine, na telefonskoj liniji Alo Bushavko za djecu i omladinu u Dječijoj ambasadi u Međaši, roditelji/staratelji 15 djece sa nekim smetnjama u razvoju (od ukupno 450 djece), prijavili su da su njihova djeca, kao i porodica, doživjela diskriminaciju od grupa roditelja koji su potpisivali peticije i podnosili peticije - da bi neko "hiperaktivno", "specifično", "drugačije", "čudno" dijete premjestili u drugi razred ili školu.
Roditelji/staratelji koji organizuju ovakve aktivnosti svojoj djeci usađuju osjećaj dominacije i superiornosti prema djeci atipičnog razvoja, trudeći se da se s njima ne druže i da ih isključe iz kruga prijatelja.
Izvor: freepik.com
Možemo li zamisliti kroz kakve traume prolazi dete koje je isključeno iz grupe i javno stavljeno "na tapetu"? Hoćemo li primijetiti kako postepeno, ali sigurno, isključeno dete razvija osjećaj izolacije od sredine kojoj pripada?
Šta ako to bude naše/vaše dete u budućnosti?
Građanska odgovornost svakog od nas je način na koji se borimo protiv govora mržnje
Deca sa smetnjama u razvoju svakodnevno se susreću s raznim vrstama diskriminacije, te je zbog toga više nego neophodno podržati decu sa atipičnim razvojem u borbi protiv diskriminacije.
Nakon što je nedavno primila prijavu govora mržnje protiv Zorana Mijalkova zbog diskriminacije njega i njegove djece sa smetnjama u razvoju, Dječija ambasada Međaši je odmah reagovala nadležnima.
U prijavi Odjeljenju za kompjuterski kriminalitet i digitalnu forenziku MUP-a, pozivajući se na član 394d stav 1. Krivičnog zakonika – Širenje rasističkog i ksenofobičnog materijala putem kompjuterskog sistema, od MUP-a je traženo da preduzme odgovarajuće mjere.
Reakcija vlasti (MUP) je u skladu sa obavezom naše zemlje da pruži „jednaku zaštitu od bilo koje vrste diskriminacije”, kako je navedeno u članu 7 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i „zaštitu deteta od svih oblika diskriminacije“, kako stoji u članu 2. Konvencije UN o pravima deteta, budući da je potpisnik oba dokumenta.
Svaki pokušaj da se dođe do osoba sa smetnjama u razvoju je vrijedan
Slučaj govora mržnje usmjeren prema Zoranu Mijalkovu i njegovoj djeci sa smetnjama u razvoju iz autističnog spektra, nažalost, nije prvi takav slučaj u našem društvu. Prije samo godinu dana, u februaru 2022., našu javnost uznemirila je akcija grupe roditelja koji su potpisali peticiju kojom traže da se djevojčica sa Daunovim sindromom, učenica osnovne škole u Gostivaru, prebaci u drugu školu.
U ovom slučaju, govor mržnje je pretočen u ponašanje, koji je otišao toliko daleko da je zahtijevao da se različita djevojčica među mnogobrojnom djecom isključi iz "društva".
Dečija ambasada Međaši je, prepoznajući potrebu za podizanjem svijesti javnosti, sredinom 2022. godine realizovala projekat „Možda smo različiti, ali svi imamo talent (kampanja podizanja svijesti)“, uz finansijsku podršku Instituta za komunikološke studije (u okviru projekta Reporting Diversity Network 2.0). Projekat je bio kratak, ali je izazvao niz pozitivnih reakcija u javnosti.
Kroz četveromjesečnu kampanju na društvenim mrežama i medijskim kanalima, medijsku konferenciju, objavljivanje lekcija naučenih iz projekta i druge aktivnosti, pokušalo se utjecati na percepciju dece i odraslih s atipičnim razvojem, pomjerajući je iz percepcije njihov "invaliditet" prema percepciji svojih kvaliteta i sposobnosti kao osoba nezavisno od tipičnosti njihovog razvoja.
U publikaciji „Možda smo različiti, ali svi smo talentovani“ stručnjaci i roditelji djece sa smetnjama u razvoju ukazuju na važne poruke koje mogu doprinijeti izgradnji i/ili njegovanju kulture oslobođene govora mržnje:
„Koncept različitosti podrazumijeva prihvaćanje i poštovanje, razumijevanje da je svaki pojedinac jedinstven, kao i prepoznavanje naših individualnih razlika. Upravo te varijacije, kontrasti, heterogenost čine svijet ljepšim, a čovječanstvo kreativnijim. Različitost ide ruku pod ruku sa inkluzivnošću, što podrazumijeva svijest i odgovornost prema sebi i drugima. To je dvosmerna ulica u kojoj su empatija i simpatija pravci kojima treba da idemo“, kaže Biljana Teovska, defektolog i rehabilitator OOU „Stiv Naumov“ iz Skoplja, u publikaciji „Možda smo različiti, ali smo svi mi talentovani “.
„Osobe sa invaliditetom su jedna od najmarginalizovanijih grupa u društvu o kojoj malo znamo, odnosno znamo šta nam drugi govore o njima – nepotpuna statistika, sporadična istraživanja koja su uglavnom fokusirana na ono što nedostaje da bi se ove ljudi zive dostojanstvenije, svjedočanstva njihovim porodicama/starateljima/odgajateljima/pomoćnicima. Njihovi glasovi se rijetko čuju. Zato je svaki pokušaj da se dođe do njih dragocen“, kaže Mimoza Petrevska Georgieva, majka talentovane devojčice sa Daunovim sindromom.
Kao antipod govoru mržnje prema osobama sa smetnjama u razvoju, pogledajte priče talentovanih Renato, Iline, Osmana, Melani i Ružice!
Molimo pročitajte pravila pre komentarisanja ili preuzimanja Napomena: Stavovi i mišljenja izraženi u ovom članku su stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove Instituta za komunikacijske studije ili donatora.
