Ne treba biti pretjerano optimističan jer bilo koji propis nema smisla ako se ne provodi, a Hrvatska je već u više navrata pokazala da je prilično dug put od kreiranja do provođenja propisa.
Netom objavljeni indeks percepcije korupcije, najmanje loš alat za mjerenje korupcije kojim međunarodna nevladina organizacija Transparency International već desetljećima sekira vlade diljem svijeta, ponovo je potvrdio da je Hrvatska među najboljim ponavljačima kad je riječ o korupciji. Najnovija članica Europske unije ostala je s osvojenih 47 od maksimalnih sto bodova za 2021. godinu zaslužila praktički istu ocjenu kao što je imala kad je pred više od desetljeća završila pregovore o pristupanju.
U 2012. je ocjena bila 46, ocjena je iduće tri godine bila 48 da bi 2015., druge godinu članstva u Europskoj uniji dosegla dosad najvišu i jedinu pozitivnu ocjenu 51, te se ubrzo vratila na neprolazne ocjene koje su varirale između 47 i 49 bodova. Kad je o suzbijanju korupcije riječ Hrvatska je poput uspavane ljepotice već cijelo desetljeće. U biti, najmlađa članica Europske unije kao da se umorila od ogromnog i strelovitog napretka zabilježenog u prvoj dekadi 21. stoljeća pa se odlučila odmoriti, bar ako je suditi po ocjeni koju zaslužuje na indeksu percepcije korupcije.
Start uz pomoć Europske unije
Otkad je u listopadu 2001. potpisala s EU sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Hrvatska je učinila ogroman iskorak u suzbijanju korupcije. U svega nekoliko godina donesen je Zakon o pravu na pristup informacijama, Zakon o sprečavanju interesa u obnašanju javnih dužnosti, Zakon o financiranju političkih stranaka, formiran je poseban Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (USKOK), izmijenjen je Zakon o sprečavanju pranja novca… Hrvatska je definitivno, bar kad je o suzbijanju korupcije riječ, postala u prvom desetljeću 21. stoljeća jedna od najprogresivnijih zemalja svijeta.
Kontinuirano se radilo na unapređivanju legislative, ponajprije zahvaljujući pritisku Europske unije koja je u pregovorima vrlo snažno inzistirala na poglavlju 23: Reforma pravosuđa i temeljna prava. Pod ovom egidom bila je sakrivena i korupcija, koja je zaista smetala Europskoj uniji. Ovo poglavlje je bilo jedno od 4 koja su bila zatvorena posljednjeg dana pregovora, 30. lipnja 2011. godine.
Na indeksu percepcije korupcije Hrvatska je godinu dana kasnije zaslužila ocjenu 46 i činilo se da je samo pitanje vremena kad će prijeći magičnu granicu od 50 bodova, što je ocjena koju pojedina zemlja treba dostići da bi se smatralo da nema suštinskih problema s korupcijom. Naravno, nitko nije očekivao rezultate poput Danske, Novog Zelanda ili Finske, zemalja koje su već tradicionalno pri samom vrhu ljestvice, no činilo se da su zemlje koje su se pridružile EU u velikom prasku 1. svibnja 2004., poput Poljske, Češke ili Slovenije sasvim dostižne. No, zemlja koja se voli nazivati srednjoeuropskom i mediteranskom zapela je na balkanskoj razini ocjena.
Nije pomoglo niti to što je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja koje su uhapsile i procesuirale svog premijera. Ivo Sanader, koji je Hrvatsku demokratsku zajednicu doveo na vlast 2003. i 2007. godine, odstupio je sam 2009. iznenada s vlasti, da bi nakon neuspjelog pokušaja povratka početkom 2010. već u prosincu iste godine, upravo na Međunarodni dan borbe protiv korupcije, 9. prosinca, za njim bila izdana tjeralica. Sanader je pobjegao u Austriju, no već sutradan bio je uhapšen i nakon nekoliko tjedana vraćen u Hrvatsku gdje je protiv njega pokrenuto pet sudskih postupaka zbog korupcije. Hrvatskom pravosuđu trebalo je 11 godina da donese četiri punomoćne presude, od kojih su tri bile osuđujuće, tako da je bivši hrvatski premijer za sada osuđen na ukupno 21 i pol godinu zatvora i mora vratiti 74 milijuna kuna.
Izvor: freepik.com
Njegovo privođenje svakako je bio značajan impuls za ulazak Hrvatske u EU, no nije imao dugoročne posljedice na ponašanje dužnosnika.
U maniri loših đaka
Naime, nakon što je Hrvatska postala dio EU vlasti su se počele ponašati kao loši đaci na kraju školske godine – jednostavno se zaboravilo na sve dotad naučeno i nije se više radilo na suzbijanju korupcije. Možda je najbolji primjer Povjerenice za informiranje, koja je trebala provoditi Zakon o pravu na pristup informacijama, jedan od temeljnih za normalno funkcioniranje bilo koje vlasti i suzbijanje korupcije. Prva verzija Zakona o pravu na pristup informacijama usvojena je ekspresno, u samo jednom čitanju pred raspuštanje četvrtog saziva Hrvatskog sabora u listopadu 2003.
Zakon je imao cijeli niz rupa, no bio je ekspresno usvojen kako se ne bi usporavao proces pristupanja Europskoj uniji. Takav manjkav zakon je bio netaknut do 2010., kad su uvedena neka kozmetička poboljšanja, da bi u veljači 2013., neposredno prije pristupanja EU, svjetlo dana ugledao novi, bitno poboljšani Zakon o pravu na pristup informacijama, koji je predviđao i neovisno tijelo koje će ga provoditi. Povjerenica za informiranje izabrana je nekoliko mjeseci kasnije, no u proračunima za 2014. i 2015. godinu nije dobila niti približno dovoljno sredstava za normalan rad.
Kad se konačno osiguralo dovoljno sredstava za normalan rad Ureda povjerenice za informiranje ubrzo se ispostavilo da na mnogim razinama javne vlasti, počevši od najviše, nema puno interesa za osiguravanje pristupa informacijama pa se tako Vlada počela sve više zatvarati prema javnosti zbog čega je kritizirala Povjerenica.
Druga dobra ilustracija su bile promjene u Vladi – čak šest ministrica i ministara napuštalo je fotelje zbog toga što nisu mogli objasniti svoju upletenost u različite afere ili objasniti greške u svojoj imovinskoj kartici. Tako je bivši ministar poljoprivrede prijavio kuću od 120 kvadrata kao roštilj, a ministrica EU fondova otkud luksuzni automobil u njenom dvorištu.
Pandemija kao lijek protiv korupcije
No možda se već na indeksu percepcije korupcije za 2022. Hrvatska konačno pridruži zemljama koje nemaju suštinskog problema s korupcijom. U proteklih godinu došao je novi Zakon o sprečavanju sukoba interesa, koji se spušta na lokalnu razinu, do proljeća bi trebao biti usvojen i novi Zakon o zaštiti prijavitelja nepravilnosti, a povjerenik za informiranje bi mogao dobiti ovlasti za kažnjavanje dužnosnika koji neće osigurati pristup informacijama.
S obzirom da je većina istraživanja na temelju kojih se računa indeks percepcije korupcije bazirana na analizi zakonodavstva ovi zakoni bi trebali donijeti još nekoliko bodova i dovesti Hrvatsku među zemlje koje nemaju suštinske probleme s korupcijom. Naravno, ne treba biti pretjerano optimističan jer bilo koji propis nema smisla ako se ne provodi, a Hrvatska je već u više navrata pokazala da je prilično dug put od kreiranja do provođenja propisa.
No, zahvaljujući pandemiji covida ovaj put bi moglo doći do pomaka i savjesnije primjene dobrih propisa nego što je dosad bio slučaj. Prvo zato jer je pandemija značajno doprinijela digitalizaciji javnih usluga, a to je pak za posljedicu imalo ubrzavanje i pojednostavljivanje procedura uz povećanje transparentnosti. A jedna od temeljnih antikorupcijskih teza je da su upravo jednostavnost i transparentnost najbolji lijek protiv korupcije.
Molimo pročitajte pravila pre komentarisanja ili preuzimanja
Napomena: Stavovi i mišljenja izraženi u ovom članku su stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove Instituta za komunikacijske studije ili donatora.
