Mladen Obrenović
Ako već spomenici u Bosni i Hercegovini, a na prste jedne ruke mogu se nabrojati zajednički i oni posvećeni svim žrtvama bez obzira na nacionalnu i/ili vjersku pripadnost, obilježavaju teritoriju i govore o tri pogleda na nedavnu prošlost – bošnjačkom, hrvatskom i srpskom – barem to murali ne bi trebali biti. Na žalost, jesu – pogotovo oni posvećeni Mladiću i Praljku.
„Neko crta Davorina Popovića, a neko Ratka Mladića“, konstatirao je nedavno, u razgovoru za portal Al Jazeere Balkans, bosanskohercegovački glumac Alban Ukaj. Odgovarajući na pitanje o suočavanju s prošlošću, govorio je o tome kako se danas (i) po Bosni i Hercegovini postavljaju spomen-ploče ratnim zločincima i crtaju im se murali te konstatirao kako je na sceni „stanje nekog umnog aparthejda, gdje stalno živiš u neizvjesnosti da sutra može neko zapucati“ što je, po njemu, „gore od rata“.
„Ako nećemo da govorimo o žrtvama i o zločinima, kao što nismo na način na koji smo trebali govoriti, oni ponoviti“, smatra Ukaj. „To je ovo što nam se sada događa, pa ponovo imamo ratnu retoriku koja mi govori da generacijski nismo bili dovoljno glasili i da nismo dovoljni pričali o zločinima na svim stranama“.
Sudeći po brojnim muralima po Bosni i Hercegovini, odnosno entitetu Republika Srpska, koji su posvećeni Mladiću – pravomoćno osuđenom u Haagu na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, progone Bošnjaka i Hrvata, teroriziranje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce – očito je da se nije dovoljno jasno i glasno pričalo, niti se dogodilo suočavanje s prošlošću. Nekoliko je bosanskih i hercegovačkih gradova i općina u kojima mu je muralom odana počast – Gradiška, Foča, Kalinovik, Nevesinje, Gacko… Niti u jednom od tih mjesta ne vide što je sporno kad je mural na kojem dominira Mladićev lik, uglavnom kako salutira u vojnoj uniformi i uz prikladnu poruku, uglavnom poruku zahvalnosti upućenu njegovoj majci.
Izvor: birn.eu.com
Gradska uprava Gradiške smatra da nema ništa s muralom koji je oslikan na jednoj stambenoj zgradi, jer su odobrenje dali vlasnici stanova bez obaveze da za suglasnost pitaju grad. S druge strane, gradske vlasti nemaju ni mogućnost tražiti da se mural ukloni. Niti postoji bilo čija inicijativa, odgovorili su Balkanskoj istraživačkoj mreži Bosne i Hercegovine (BIRN BiH). Niti u Kalinoviku, sjedišta općine na čijem je području Mladić i rođen (selo Božanovići, u kojem je rođen, ima i ulicu njemu u čast), nisu nadležni za mural, jer nije na njihovom posjedu niti su za njega dali dozvolu, pa nemaju ni potrebu, razlog ili obavezu da ga uklone.
Novinarke Radija Slobodna Europa kontaktirale su i ostale načelnike općina na čijem području se nalaze sporni murali, ali su im odgovorili da nisu dobili službeni stav, što će reći da čekaju odluku „odozgo“ (bez obzira što se pod tim pojmom podrazumijevalo – Ured visokog predstavnika, državna ili entitetska vlast) i da Mladićev lik ostaje na zidu i dalje.
Visoki predstavnik: Neprihvatljivo veličanje ratnih zločinaca
Inicijativu za uklanjanja Mladićevih murala, ali i drugih sadržaja kojim se veličaju osuđeni ratni zločinci, pokrenuo je netom prije odlaska iz Bosne i Hercegovine Valentin Inzko, tadašnji visoki predstavnik međunarodne zajednice. Koincidiralo je to s njegovim nametanjem izmjena Kaznenog zakona kojim se sankcionira negiranje genocida ili odobravanje i pravdanje ratnih zločina.
„Situacija je toliko nakaradna da možemo sačiniti 'turističku' kartu top bosanskohercegovačkih gradova sa muralima ratnim zločincima“, napisao je Inzko u pismu poslanom bosanskohercegovačkoj javnosti. „Brojne su i velike i male ulice i trgovi u Republici Srpskoj nazvani po pravomoćno presuđenim ratnim zločincima, ali i po onima koji su uspjeli izbjeći ruku pravde“.
Upozorio je i kako u entitetu Republika Srpska „svjedočimo štovanju i veličanju arhitekata zločina, osuđenih ratnih zločinaca, negiranju genocida u Srebrenici, relativizaciji historijskih činjenica“, primjećujući kako je „sve to svakim danom sve više i više“. „Veličanje ratnih zločinaca je neprihvatljivo u civiliziranom svijetu i to mora imati posljedice“, napisao je Inzko i pozvao na uklanjanje murala. Poslušao ga nije nitko. Ili gotovo nitko.
Mural koji je Inzka najviše zgrozio, jeste onaj u Foči, gradu u kojem su u prvoj polovici ’90-ih počinjeni brojni zločini nad bošnjačkim civilima, a stanovništvo prognano. Na srpskoj trobojnici dugoj 25 metara nalazio se Mladićev lik, ali su predstavnici bošnjačkih povratničkih udruženja potvrdili kako je mural preko noću – prebojan. Međutim, ostao je mural posvećen Draži Mihailoviću, četničkom vođi iz Drugog svjetskog rata.
„Cilj murala bio je da vrijeđaju povratnike i ulijevaju im strah“, rekla je Midheta Kaloper-Oruli, glavna tajnica Udruženja žrtava rata „Foča 92–95“ u izjavi za BIRN BiH. Slično je u svojoj poruci javnosti istaknuo i Inzko.
„Ako uklone jedan [mural], nacrtaće se drugi. Kako mogu da uklone po noći, to se može u noći i nacrtati“, odgovorio im je Srđan Stanković, predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske, kojem su ti murali – „svetinje“.
'Za nekoga ratni zločinac, za nekoga nije'
„Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu“, bile su posljednje riječi bivšeg zapovjednika Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane prije nego što je, posljednjeg dana novembra 2017. godine, u haškoj sudnici popio otrov i počinio samoubojstvo. Zajedno s još petoricom vojnih i političkih vođa bosanskohercegovačkih Hrvata odnosno samoproglašene Hrvatske republike Herceg-Bosne, Praljak je prethodno osuđen na 20 godina zatvora za počinjene zločine u prvoj polovici ’90-ih. Upravo te Praljkove riječi stoje na muralima njemu u čast oslikanim širom Hercegovine – u Mostaru, Čapljini, Širokom Brijegu, Čitluku…
Izvor: balkans.aljazeera.net
„Za nekoga je ratni zločinac, za nekoga nije“, rekao je jedan stanovnik Čapljine novinarima Al Jazeere Balkans. „Mislim da se ljudi koje to zanima bespotrebnim poslovima bave. Bolje je da rade nešto, nego da gledaju murale“, dodao je drugi.
Pokrenuta je i inicijativa da se, konkretno u Čapljini, Praljkov mural ukloni, ali bez reakcije kantonalne i gradske vlasti. Dok kantonalni zastupnik SDP-a Ismet Lulić upozorava kako se postavljanjem murala „negira presuda suda i krši Krivični zakon Bosne i Hercegovine“, te najavljuje prijavu protiv gradonačelnika, i u Gradskom vijeću Čapljine smatraju da se taj problem treba riješiti.
„Baviti se crtanjem murala bilo kojeg čovjeka, a ne baviti se problemom malog čovjeka koji treba ovdje da živi je besmisleno“, smatra gradski vijećnik Pero Previšić, nekadašnji Praljkov suborac.
Spomenutim izmjenama Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine, koje je nametnuo visoki predstavnik Inzko, svatko „tko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin […] kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina“.
Zatvorska kazna od najmanje jedne godine svakoga tko spomenuta kaznena djela počini tako da „javnosti učini dostupnim ili joj distribuira letke, slike ili druge materijale“.
„Tko dodijeli priznanje, nagradu, spomenicu, bilo kakav podsjetnik ili bilo kakvu privilegiju ili slično osobi osuđenoj pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili imenuje javni objekt kao što je ulica, trg, park, most, institucija, ustanova, općina ili grad, naselje i naseljeno mjesto, ili slično, ili registrira naziv po ili prema osobi osuđenoj pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ili bilo na koji način veliča osobu osuđenu pravomoćnom presudom za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje tri godine“, navedeno je u zakonskim izmjenama.
Ljepša strana priče o oslikavanju zidova
Naravno da članovi srpske zajednice ne crtaju samo murale Ratku Mladiću, niti su opterećeni tematikom i osobama iz posljednjeg rata, nego su odali počast i velikanu svjetske košarke, treneru Dušanu Ivkoviću, najboljem bosanskohercegovačkom boksaču svih vremena Marijanu Benešu, tragično stradalom košarkaškom asu Kobeu Bryantu (u istoj onoj Gradišci u kojoj se nalazi i Mladićev mural), ali i zdravstvenim radnicima, primjerice, koji su podnijeli težak teret tokom pandemije.
Posebno zanimljiva priča stiže iz Doboja gdje je Deni Božić, street art umjetnik, nakon poplava 2014. godine oslikao više od 100 murala po pročeljima stambenih zgrada i kuća. Osim izumitelja i inovatora, jednog od najvećih svjetskih naučnika Nikole Tesle, na dobojskim zidovima našli su se i književnici Ivo Andrić i Branko Ćopić, teniski šampion Novak Đoković, pjesnik i kantautor Đorđe Balašević, glumci Milena Dravić, Dragan Nikolić, Ljubiša Samardžić, Velimir Bata Živojinović, Nebojša Glogovac i drugi glumci. Glumačkim veličinama odužili su se i mladi aktivisti iz District Teama i EsGerile u Brčkom, pa su građanima darovali murale na kojima su velikani jugoslavenske glumačke scene – Pavle Vuisić, Mustafa Nadarević i Boris Dvornik.
U drugom dijelu Bosne i Hercegovine, entitetu Federacija BiH mural je u rodnom Travniku dobio velikan svjetske književnosti Ivo Andrić, a njegov lik nalazi se, zajedno s drugim velikim imenima bosanskohercegovačke književnosti (Brankom Ćopićem, Skenderom Kulenovićem, Mešom Selimovićem, Isakom Samokovlijom, Makom Dizdarom, Rodoljubom Čolakovićem i Veselinom Maslešom), na jednom od najpoznatijih šetališta u Sarajevu. I David Bowie je dobio mural u Sarajevu, za koji kažu da je najveći na svijetu posvećen tom muzičaru, baš kao i spomenuti Davorin Popović, ali i bivši i sadašnji nogometaši – Ivica Osim, Asim Ferhatović, Josip Katalinski, Edin Džeko… Ljudi u pokretu također su ostavili trag u suvremenoj Bosni i Hercegovini, pa su im, jer migrantska kriza nije okončala tokom pandemije, street art umjetnici odali počast u privremenom prihvatnom centru Blažuj pored Sarajeva.
Izvor: Mladen Obrenović
Nabrojeni, a zapravo tek manji broj izabranih primjera zapravo ukazuje kako se sigurno može bolje, maštovitije, plemenitije, mudrije izabrati motiv, trenutak ili osoba koja će se naći na muralu i tako poslati poruka onima koji pored njih prolaze. Mogu i samim izborom jasno govoriti o nečijem sjećanju, identitetu, tradiciji, historiji i nositi poruku iz prošlosti u sadašnjost, ali i u budućnost. Doista, kao trajno ili relativno trajno svjedočanstvo mogu dosta reći o aktualnom trenutku određenog društva, ali i vrijednostima za koje su se članovi zajednice u tom trenutku zalagali i stajalištima koja su promovirali.
Osim što su snažno komunikacijsko sredstvo, mogu biti i predmet manipulacije, pa i propagande, podizanja tenzija i produbljivanja nerazumijevanja što je u bosanskohercegovačkom slučaju itekako primjetno. Ako već spomenici i spomen-obilježja u Bosni i Hercegovini, a na prste jedne ruke mogu se nabrojati zajednički i oni posvećeni svim žrtvama bez obzira na nacionalnu i/ili vjersku pripadnost, obilježavaju teritoriju i govore o tri pogleda na nedavnu prošlost, tri historije i tri sjećanja – bošnjačkom, hrvatskom i srpskom – barem to murali ne bi trebali biti.
Molimo pročitajte pravila pre komentarisanja ili preuzimanja
Napomena: Stavovi i mišljenja izraženi u ovom članku su stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove Instituta za komunikacijske studije ili donatora.
