fbpx

Za ujedinjenje oko naše zajedničke istorije – Car Samuel erga omnes (II)

Naum Kajčev

Politika

21.05.21

Прегледи

Naum Kajčev

Sabin Selimi 400x500Evropska ideja zasniva se na prevazilaženju kontradikcija iz prošlosti, na isticanju zajedništva i ujedinjavanju. Danas niko nema ekskluzivnost nad državom kneza Borisa Krstitelja i sv. Klimenta Ohridskog, do cara Simeona i sv. Nauma Ohridskog, cara Samuela i Jovana Debarskog, zbog njenih tradicija, koje je delom sačuvao vizantijski car Vasilije II.

Članovi Zajedničke komisije za istorijska i obrazovna pitanja iz Republike Severne Makedonije Ognen Vangelov i Ljupčo Risteski, u tekstu "Ujedinjavanje oko "istorijskih istina" ili oko razlika?", pokušavaju da odgovore na moj prethodno objavljeni tekst "Za ujedinjenje oko naše zajedničke istorije - Car Samuel erga omnes"

U svom prvom tekstu dao sam brojne primere da su pored izvora moderna autoritativna vizantijska proučavanja u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama, kao i na Balkanu -Hrvatska, Srbija, Albanija, Kosovo, uključujući albanske istoričare iz Severne Makedonije, država cara Samuela smatra se na sličan način: kao Bugarsko carstvo. Takođe sam pomenuo koliko smo puta tražili od skopskih kolega da citiraju barem jedan izvor koji dokazuje da je Samuel neka vrsta nebugarskog "slovenskog" ili "makedonskog" kralja, ali nije bilo odgovora. O. Vangelov i L. Risteski imali su priliku da javno odgovore u njihovom tekstu, kao i na 13. sastanku Zajedničke istorijske komisije, koju smo imali 22. i 23. aprila 2021. godine. Nisu to ponovili. To nije iznenađujuće, jer u nauci ne postoje poznati istoriski izvori u nauci koji podupiru njihove dve teze.

Za bugarski narod u doba Samuela

Dvoje koautora, umesto toga, pribegavaju drugoj metodi -da raspravljaju o nepostojećoj tezi u mom tekstu: "deset vekova etničke homogenosti" Bugara u Makedoniji. U našim razgovorima u Komisiji istakli smo mnogo dokaza da je srednjovekovna slovenska bugarska nacija zapravo stvorena i razvijena nakon IX-X veka na teritorijama Bugarskog carstva, uključujući veći deo današnje geografske teritorije Makedonije (iako nikada nismo pomenuli "deset vekovnu homogenizaciju"), ali to nije tema mog članka. Ograničiću se na davanje kratkog objašnjenja ovde i pretpostaviću da će, ukoliko je potrebno, kolege ponuditi još detaljnije informacije o ovoj temi.

Oba koautora nisu istoričari -jedan je politikolog, a drugi antropolog, i to se može videti iz njihovog objavljenog bloga. Na primer, oni nazivaju knjige koje je prof. Momčilo Metodijev dao članovima Komisije "izvore" (istorijski dokazi napisani ili izvedeni iz dotične epohe, u slučaju od X do XII veka), ali zapravo je reč o sekundarnim istorijskim istraživanjima (sekundarni radovi,kasnije, u ovom slučaju moderne naučne studije koje koriste i analiziraju izvore; bez izvora ne mogu da postoje istorijska istraživanja i nauka o istoriji), poput monografija koje su u prvom tekstu pomenuli Paul Stevenson, Katherine Holmes, Anthony Caldelis i drugi. Oni samouvereno tvrde: "Nijedna bibliografska jedinica sadržana u listi gospodina "Metodijeva nema takve kategoričke tvrdnje, niti se ti izvori bave takvim pitanjima. Upravo činjenica da se ti izvori NE bave pitanjima "trajne etničke homogenizacije" jednog bugarskog naroda na teritoriji današnje Bugarske i Makedonije srž je neslaganja između makedonskog i bugarskog dela Komisije.

Dovoljno je otvoriti "Cambridge Istoriju Vizantijskog carstva koju nam je dao prof. Metodijev i videćemo da je upravo suprotno, postojanje srednjovekovne slovenske bugarske etničke grupe na ogromnim geografskim područjima Balkana generalno prihvaćeno u svetskim vizantijskim studijama - izraz "Bugari" koristi se na desetine puta, kao na pr., da se razjasni da Vizantijci u prvoj trećini X smatraju Bugare Barbarima (str. 508). Isti etnonim nalazimo u analizi stanja vladara koja je predmet našeg interesovanja, kao na pr.,u sledećem paragrafu: „Samuel je mogao da se nada da će se takvim imperijalnim merama [prenos relikvija sv. Ahile od Larise do Prespe] dobiti prihvatanje, pa čak i predanost, među njegovim podanicima različitog sastava: Bugarima, Vlasima, Albancima, Jermenima i Grcima “(str. 526).

Ovde ću vas podsetiti na nešto što je profesionalnim istoričarima dobro poznato, ali široj javnosti nije dobro poznato. Izraz "Makedonci" koristi se samo šest puta u istoriji Cambridge-a, jer je u srednjem veku na Balkanu u osnovi označavao predstavnike vizantijske makedonske dinastije (867 - 1056) i stanovnike vizantijske teme (provincije) iz Makedonije, odakle potiču. Ova tema se nalazila u današnjoj Trakiji oko Edirne i zapadno od nje. Većina ovih Makedonaca, tj. Stanovništvo na temu Makedonije, su etno-politički Vizantijci (Rimljani) i govore grčki.

Za obedinuvanjeto okolu nasata zaednicka istorija car Samoil erga omnes2Izvor: pixabay.com

Georgij Ostrogorski i njegov avnovski kompromis sa carem Samuelom

Umesto citiranja relevantnog izvora ili današnje merodavne studije, dvojica koautora pozivaju se na G. Ostrogorskog (1902-1976) da argumentiraju svoju tezu da je "stanje izvora takvo da ne dopušta konačne i čvrste zaključke" o srednjovekovnom vladaru. On je jedini istoričar kojeg citiraju po pitanju Samuela, a koje zahteva kratka objašnjenja.

Gospodin. Ostrogorski je ruskog belo-emigrantskog porekla i nemački je student, ali se kao mladi naučnik 1933. godine preselio u Jugoslaviju i tamo ostao do kraja svog života 1976. godine. Bio je dobro primljen, kako u kraljevskoj, tako i u kasnijoj (avnojskoj) Titovoj Jugoslaviji, i postao je profesor vizantijske istorije na Univerzitetu u Beogradu i doživotni direktor Vizantijskog instituta pri SANU, koji je sam osnovao. Bez obzira na poreklo i nesumnjive naučne kvalitete, prof. Ostrogorski je šef jugoslovenskih vizantijskih studija, što utiče na njegov tretman države cara Samuela, što je samo po sebi periferni problem u njegovim naučnim interesima. Međutim, u prvom nemačkom izdanju iz 1940. godine „Istorija vizantijske države objašnjava da su „država i crkva (carstvo Samuela) bile ujedinjene sa carstvom Simeona i Petra; i od svojih tvoraca i od Vizantijaca, jednostavno je prihvaćeno kao bugarsko carstvo ... “(str. 213). Ovo ispravno objašnjenje sačuvano je u narednim izdanjima, bez obzira na konjukturu.

Obojica koautora citiraju rusku verziju, što je prevod trećeg nemačkog izdanja iz 1962. godine, napisana u vreme kada su Josip Broz Tito, Aleksandar Ranković i Lazar Koliševski politički dominantni. Naime, tada g. Ostrogorski ponovo revidira svoje prvo izdanje i "dopunjava" ga novom tvrdnjom, da je to "makedonska država", koja se razlikovala od prethodne bugarske države (str. 378). Da rezimiramo: okretanje jugoslovenskoj istoriografiji Makedonije iz 1950-ih i 1960-ih putovanje je u prošlost koje može dovesti do teških sukoba ne samo sa izvorima, već i sa svetskom istoriografijom.

Takođe je potrebno navesti da spisak koji je dao prof. Metodiev namerno uključuje samo strane autore čija su istraživanja u poslednjih 30 godina objavili autoritativni izdavači na engleskom jeziku. Razlog tome bila je teza koju su iznele neke kolege iz Republike Severne Makedonije o "zastarelom", pa čak i "primitivnom" pristupu bugarskih istoričara temi o državi cara Samuela. Otuda spisak namerno ne uključuje bugarske autore i strane autore koji su radili u vreme Georgija Ostrogorskog ili pre njega. Ostavlja posebno snažan utisak da se u modernoj literaturi ideja o Samuelu kao nebugarskom "slovenskom" ili "makedonskom" kralju uopšte ne otvara, što je pokazatelj egzotičnosti ove hipoteze, iako rasprave o etničkom sastavu države pokazuju da se ona poznaje.

Ima li dovoljno izvora za Samuela?

Oba koautora smatraju da nije bilo dovoljno izvora za Samuelovu državu, i to pripisuju "gotovo svakoj knjizi koju nudi prof. Metodiev. U stvari, nijedan od ovih naslova ne odnosi se konkretno na kralja Samuela. Neki od vizantologa, poput Entonija Kaldelisa u navedenoj knjizi Romanland: Etnička pripadnost i carstvo u Vizantiji, pišu suprotno - "problem etničke pripadnosti obilno je posvedočen u primarnim izvorima, ali se retko razmatra u vizantijskoj nauci" (str. XI). Drugi istraživači, poput Catherine Holmes, notiraju da je problem fragmentirane izvorne baze za Vizantiju karakterističan za čitavu istoriju Evrope od ranog srednjeg veka (str. 7).

Kao i svi istoričari, i mi bismo želeli da imamo više izvora, ali još uvek postoje dobro očuvani primarni izvori o Samuelu i njegovoj državi. Ne ulazeći previše u detalje, pomenućemo samo neke od njih-Bitoljska ploča cara Jovana Vladislava iz 1015. godine, izložena u muzeju u Bitolju, u kojoj se Samuelov nećak naziva "bugarskim diktatorom" i "rodom iz Bugara", koji je obnovio tvrđavu Bitolj "za skrivanje i spas i za život Bugara ". Njegov savremenik, arapski hrišćanski istoričar Yahija iz Antiohije, detaljno opisuje rat vizantijskog cara Basilija II sa državom koju su vodili Komitopoli: „Car Vasilij je upoznao Bugare i prisilio ih na beg. Uhvatio je njihovog kralja i poslao ga natrag u tamnicu iz koje je pobegao. "Komitopulos, zapovednik njegove vojske, pobegao je i vladao Bugarskim carstvom." Sam car Vasilije II je u svojoj povelji od oko 1019. godine rado svedočio da se "rimska država proširila i da je bugarska država ušla u jaram sa njom". Postoje brojna takva svedočenja. Većinu njih je sakupio u posebni tom pokojna prof. V. T'pkova-Zaimova, koji je nedavno bio preveden na engleskom jeziku.

Istoričari definišu osobine Samuelove države ne samo na osnovu njenog imena. Kao što je istakao naš kolega Georgi Nikolov, autor knjiga o Samuelu i predsednik Makedonskog naučnog instituta, vizantijski izvori svedoče o "Kavhanima" Dometijanu i Teodoru pod Samuelovim sinom, carem Gavrilom Radomirom, a takva titula i dužnost na Balkanu postojala je samo u prvoj bugarskoj srednjovekovnoj državi.

Dakle, ukoliko su za O. Vangelova i L. Risteskog Bugarski karakter države cara Samuela i njegovih naslednika to "gotove teze, koje su u manjoj ili većoj meri kontroverzne", pa je zbog obilja pronađenih dokaza ovo opšteprihvaćeno dominantno stajalište čitavog savremenog svetskog medievizma .

Za preciznu upotrebu izraza iz metodike nastave o istoriji

Dvojica koautora i dalje ističu "multiperspektivnost", koju ne definišu, već je proizvoljno zamišljaju kao uključivanje današnjih državno-političkih perspektiva u prošlost, pogotovo za cara Samuela, kamufliranog iza zajedničke želje da se "uključe sve glavne teorijske teorije u svetu “(zaboravljajući pritom da se teorijski svetski historiografski pristupi teško predaju na univerzitetima a šta ostaje tek za srednju školu).

Multiperspektivni pristup nikako nije predstavljanje datog fenomena sa različitih današnjih istoriografskih političkih gledišta. To je deo metodologije nastave o istoriji. Prema već citiranoj definiciji, to je „forma u kojem se istorijska činjenica prikazuje iz najmanje dve različite perspektive učesnika ili savremenika koji imaju različite društvene pozicije i interese“. Perspektive su upravo na agentima, na onima koji su uključeni u istorijske procese tog vremena, a ne na današnjim istoričarima i državama. Otuda svi metodološki materijali za multiperspektivnost u nastavi istorije sugerišu da bi ona trebalo prvenstveno da sadrži relevantne izvore.

Nasuprot proizvoljnim optužbama dvojice koautora, mi potičemo kritičko razmišljanje učenika i raznoliku percepciju istorije, zbog čega predlažemo da se u nastavne materijale uključe izvori, ukoliko je moguće u originalu. S tim u vezi možemo da pokušamo da dođemo do gledišta različitih društvenih aktera iz vremena Samuela. Rad sa resursima pomaže učenicima u mašti i kritičkom razmišljanju i daleko je od opisanog „autoritativnog“ i „krutog“ procesa.

Nažalost, suprotstavljajući se dostignućima svetske istorijske nauke, uključujući sve savremene istoriografije u našem području i albanskim istoričarima zemlje, pristup dvojice kolega iz Severne Makedonije pokušava da naglasi razlike, podvlačeći granice i podele, kao što je to učinjeno tokom čitavog perioda nakon 1945. godine, u jedno već različito vreme. Suprotno tome, evropska ideja temelji se na nadvladavanju kontradikcija iz prošlosti, isticajući zajedničko i ujedinjavajuće. Danas niko nema ekskluzivnost nad državom kneza Borisa Krstitelja i sv. Klimenta Ohridskog, do cara Simeona i sv. Nauma Ohridskog, cara Samuela i Jovana Debarskog, zbog njenih tradicija, koje je delom sačuvao vizantijski car Vasilije II.

Objektivno ujedinjavanje naše zajedničke istorije iz vremena Samuela i kasnije, ne samo da će doprineti ispunjavanju Ugovora o prijateljstvu i dobrom susedstvu – toće nam pomoći u rešavanju mnogih savremenih problema koji nas sprečavaju da postanemo bogatiji, povezaniji i evropskiji.

 

Molimo pročitajte pravila pre komentarisanja ili preuzimanja
Napomena: Stavovi i mišljenja izraženi u ovom članku su stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove Instituta za komunikacijske studije ili donatora.

Naum Kajčev

Naum Kajčev predaje novu i modernu istoriju Balkana na Sofijskom univerzitetu „Sv. Kliment Ohridski ". Autor je knjiga Makedonija, željena: Vojska, škola i izgradnja nacije u Srbiji i Bugarskoj (1878-1912) i Ilirija od Varne do Vilaha: Hrvatski narodni preporod, Srbi i Bugari (do 1848 godine). Takođe je i zamenik predsednika Zajedničke komisije za istorijska i obrazovna pitanja između Bugarske i Severne Makedonije.