Bojana Guberac
Slučaj Mare Tomašević koji je posljednjih godina okupirao medijski prostor zorno je oslikao kako hrvatsko pravosuđe, unatoč nedavnim pobjedama civilnog sektora, i dalje štiti nasilnike – pogotovo one na poziciji moći. No, problem s nasiljem nad ženama u Hrvatskoj puno je dublji i počiva na patrijarhalnim obrascima kojih ćemo se, izvjesno je, teško riješiti.
Tako vam je to u braku
“Tako vam je to u braku” jedna je od najsramotnijih rečenica izrečenih u javnom prostoru recentne hrvatske povijesti. Sramotnija kudikamo više što ju je izrekla žena na poziciji moći dok je 2018. godine odgovarala na novinarski upit nije li čudno da je žena požeško-slavonskog župana Alojza Tomaševića, nakon što je priča o dugogodišnjem obiteljskom nasilju dospjela u javnost, povukla tužbu protiv supruga zlostavljača i političara. Vlasnica te bešćutne i sramotne rečenice je sada već smijenjena ministrica demografije, obitelji, mladih i socijalne politike Nada Murganić koja je tada dodala kako nije na njoj da procjenjuje "je li to čudno, ali da su to trebali riješiti i ranije unutar svojih obiteljskih odnosa".
Koliko je Hrvatska duboko ukorijenjena u patrijarhat koji i figurativno i doslovno gazi žene vidi se upravo na primjeru bivše ministrice. Čuti da jedna ministrica obitelji izjavljuje kako nasilje treba ostati unutar obitelji zvuči potpuno nadrealno, alanfordovski. Samo, teško da se na njezine riječi možemo nasmijati. Lik Nade Murganić predstavlja puno više od nje same; pokazuje koliko su strahovito mnoge žene u Hrvatskoj toliko indoktrinirane patrijarhalnim obrascima da ih nisu više u stanju niti prepoznati. Naravno, ako pretpostavimo da Murganić nije bila svjesna težine i odgovornosti onoga što je izrekla.
Sekundarna viktimizacija
Posramljivanje žrtve jedan je od, naime, ključnih faktora zbog kojeg žene ne prijavljuju nasilje i/ili o njemu ne govore. Čini se pomalo donkihotovski konstantno isticati kako žrtvu nema zbog čega biti sram. Sram treba uvijek osjećati zlostavljač. Sram bi, pod pretpostavkom da je zdravorazumsko, trebalo osjećati i cijelo društvo. No, to se uglavnom ne događa. Događa se da žene u Hrvatskoj učestalo proživljavaju sekundarnu viktimizaciju, i to često od strane najužeg kruga obitelji. Slučaj je takav i s Marom Tomašević, koja je svojevremeno izjavila da ju je u namjeri da prijavi požeško-slavonskog župana godinama sprječavala njezina kći te jedan dio rodbine.
Sramotna presuda i još sramotniji epilog
Srećom, njezina povučena tužba nije previše značila s obzirom na to da se radilo o kaznenim djelima koja se gone po službenoj dužnosti pa samim time postupak nije okončan. Pravni epilog priča je dobila u prosincu 2020. godine i još jednom dokazala kako hrvatsko pravosuđe, iako ne deklarativno, štiti zlostavljače. Kazne za obiteljsko nasilje i nasilje uopće su uglavnom sramotne ili nikakve, da djeluje gotovo nemoguće da je ista sutkinja ili sudac pročitao obrazloženje presude i izrekao kaznu.
Tomašević je osuđen na deset mjeseci uvjetne kazne za višegodišnje fizičko i psihičko zlostavljanje supruge Mare. A sudu je, nije zgorega dodati, za donošenje presude trebalo četiri godine.
U te četiri godine pakla Tomašević nije podnio ostavku na mjesto župana iako je premijer Andrej Plenković u javnosti na tome inzistirao. Premda su i oporba i civilni sektor zahtijevali opoziv Tomaševića s mjesta župana, zadnju riječ je imala trulost i manjkavost zakonske regulative. Drugim riječima, sustav i zakoni štite Tomaševića.
Zakon precizira pak da mandat županu prestaje ako podnese ostavku, ako mu je pravomoćnom sudskom odlukom oduzeta poslovna sposobnost, ako je pravomoćnom sudskom presudom osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju dužem od jednog mjeseca, ako prestane živjeti unutar županije, ako prestane biti hrvatski državljanin te smrću. S obzirom na to da je župan premijeru iskazao neposlušnost i javno dao do znanja kako se ne namjerava odreći funkcije, pravno gledajući, opoziv župana može se postići jedino referendumom no to se godinama nije dogodilo.
Prema zakonu, odluka o opozivu župana može se donijeti ako se na referendumu za opoziv izjasnila većina birača koji su glasovali, uz uvjet da ta većina iznosi najmanje trećinu ukupnog broja birača upisanih u popis birača. Valja ovdje naglasiti da je u Hrvatskoj inače izlaznost na izbore izrazito niska, na posljednjim parlamentarnim izborima glasovalo je manje od polovice građana (46, 85 posto). Pa bi u praksi bilo gotovo nemoguće da trećina birača izađe na referendum i još k tome glasa za opoziv.
Čak i bez referenduma, županu su se mogli “pomrsiti konci” tako što se ne bi podržao Prijedlog proračuna barem za 2021. godinu no niti to nije učinjeno. Na tragu navedenoga, lokalni 034 portal, prije izglasavanja proračuna, upitao je predsjednika Županijskog odbora HDZ-a Požeško-slavonske županije Željka Glavića hoće li Klub zastupnika HDZ-a biti za predloženi proračun.
Izvor: zadovoljna.dnevnik.hr
Summa summarum, Glavić je kazao da Tomaševića ne podržavaju, ali da će ga podržati, barem što se proračuna tiče. Zvuči potpuno suludo i kontradiktorno, a jedino luđe od toga možda jest činjenica da je predsjednik Kluba HDZ-a Županijske skupštine Požeško-slavonske županije Marijan Aladrović, bivši požeško-slavonski župan i otac Josipa Aladrovića, ministra rada i mirovinskog sustava, koji od srpnja 2020. godine pod svojim resorom ima i obitelj i socijalnu politiku. Elem, otac ministra koji pod svojim resorom ima obitelj te samim time borbu protiv nasilja u obitelji, još jednom je omogućio Tomaševićevu većinu u Skupštini. Vuk sit i ovce na broju, reklo bi se u narodu.
Inicijativa #spasime dovela do strožijih kazni za nasilje
Ministar pravosuđa Ivan Malenica komentirajući slučaj najavio je će su u izmjenu Zakona o lokalnim izborima, uvrstiti kazneno djelo obiteljskog nasilja kao prepreka za kandidiranje na lokalnim izborima. Pitanje je bi li se takva najava dogodila da nije bilo jakog pritiska civilnog sektora koji je u posljednje dvije godine donio tračak svjetla u mračnu stranu hrvatskog pravosuđa. Tračak doista, jer statistika je neumoljiva, a kazuje kako je svaka treća žena u Hrvatskoj žrtva obiteljskog nasilja.
Da bi se stvorila kompletna slika učinka civilnog sektora potrebno se je vratiti u 2019. godinu, u vrijeme kada je ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku bila spomenuta Nada Murganić. Tada se na otoku Pagu dogodio bespresedanski slučaj obiteljskog nasilja koji je šokirao hrvatsku javnost. Otac je s balkona obiteljske kuće bacio svoje četvero maloljetne djece. Taj stravičan čin objelodanio je svu pozadinsku problematiku sustava socijalne skrbi po pitanju koje se godinama ne čini apsolutno ništa.
Upravo taj zločin nagnao je glumicu, scenaristicu i autoricu Jelenu Veljaču na osnivanje građanske inicijative #SPASIME, čije su aktivnosti usmjerene na senzibiliziranje javnosti i nadležnih institucija o problemu obiteljskog i seksualnog nasilja te neadekvatnoj zaštiti žrtava. Pokretu se na Facebooku u niti pet dana pridružilo više od 30.000 ljudi, uglavnom žena.
No, ovaj put borba nije stala i ostala samo na Facebooku. Inicijatorice pokreta poduzele su konkretne korake, prosvjedovalo se u većim hrvatskim gradovima, a presudan je bio dogovor s premijerom Andrejem Plenkovićem, tadašnjim ministrom pravosuđa Draženom Bošnjakovićem i ministricom demografije Vesnom Bedeković nakon čega su donesene nužne zakonske izmjene.
Dotad smo u zakonu imali famozni spolni odnos bez pristanka, sporno kazneno djelo koje je u tadašnjem Kaznenom zakonu bilo odvojeno od silovanja. Od 2020. napokon zovemo stvari pravim imenom, barem što se silovanja tiče. Spolni odnos bez pristanka je ukinut. Uz to, kazna za silovanje je povećana s minimalno jedne na minimalno tri godine zatvora. Maksimalna kazna i dalje ostaje deset godina. Primjena svake fizičke sile prema članu obitelji nakon koje je nastupila ozljeda – modrica ili bilo kakva teža ozljeda – danas je kazneno djelo, za koje je propisana kazna od jedne do tri godine zatvora te se više u zakonu ne tretira kao prekršaj. Naguravanje ili čupanje nakon kojeg nije došlo do tjelesne ozljede bit će i dalje sankcionirano prekršajno i kažnjavano kaznom od 2.000 kuna (265 eura), do 90 dana zatvora, ali ako se takvo djelo ponovi u obitelji, počinitelj će biti gonjen po Kaznenom zakonu za djelo nasilja u obitelji, za koje je također propisana kazna od jedne od tri godine zatvora.
Veljača je koncem 2020. gostujući u podcastu portala Lupiga najavila kako joj je sadašnji ministar pravosuđa, Ivan Malenica, kazao kako vlada Andreja Plenkovića ima u planu osnivanje obiteljskog suda što bi žrtvama nasilja svakako olakšalo borbu za pravdu. No, teško, kada se radi o hrvatskom pravosuđu, možemo biti optimistični i vjerovati da će osnivanje obiteljskog suda donijeti korjenite promjene.
Svjedoči tome u prilog upravo slučaj Mare Tomašević koji je izvukao na površinu svu ruinu, temelje na kojima je sagrađena hrvatska država. Dokazao je da zločini prolaze čak i kada imaš podršku medija i civilnog sektora te ono najvažnije – zakon na svojoj strani.
Za potpuni dojam odnosa hrvatske države prema nasilju nad ženama, a da ne idemo dalje od slučaja Mare Tomašević, dovoljno se je samo prisjetiti bizarnog trenutka kada je Alojz Tomašević, već optužen za obiteljsko nasilje i kada je javnost već bila debelo upoznata sa slučajem, gostovao u emisiji “Lijepom našom”, jednoj od najdugovječnijih i najgledanijih emisija Hrvatske radiotelevizije. Pjevao je i veselio se prijavljeni zlostavljač na televiziji koju plaćaju građani Hrvatske, a narod mu je pljeskao. I to je ta tužna, ali istinita slika lijepe naše.
Vrijeme je za uvođenje Građanskog odgoja u sve škole
Da bi se u Hrvatskoj, a i gotovo svim zemljama bivše Jugoslavije – situacija je, primjerice u Srbiji, puno gora – stvari zaista mijenjale na bolje potrebno je mijenjati paradigmu naroda koja počiva na patrijarhalnim obrascima. Presudan korak je uvođenje Građanskog odgoja kao obveznog predmeta u sve škole. Mladi trebaju razvijati kritičko mišljenje temeljeno na načelima demokracije u kojima žena nije prikazana kao „drugotna“. Time će se zasigurno polako mijenjati odnos prema nasilju. Jer svaki put kada na nasilje ne reagiramo, kada ga ne osudimo jer se ne događa nama i kada djecu odmalena ne učimo koliko je nasilje neprihvatljivo – prešutno podupiremo nasilje i kreiramo društvo nasilja. Kada to budemo prestali ponavljati znat ćemo da živimo u zdravom društvu.
Molimo pročitajte pravila pre nego što date svoj komentar ili preuzmete
Napomena: Stajališta i mišljenja iznesena u ovom članku mišljenja su autora i ne odražavaju nužno stavove Instituta za komunikacijske studije ili donatora.
