Jovana Marovic
”Mali Šengen” je pokrenut u trenutku kada su države Zapadnog Balkana, frustrirane politikom Evropske unije prema regionu, željele da učine samostalne korake u integrisanju. Iako izuzetno korisna, inicijativa može ostvariti svoj puni potencijal tek kada u njoj budu učestvovale sve države regiona, a što bi trebalo da vodi i potpunom ukidanju unutrašnjih granica.
Kada je pet država, sa izuzetkom Italije, osnivačica Evropske zajednice za ugalj i čelik koja je preteča današnje Evropske unije, blizu mjesta Šengen u Luksemburgu 1985. godine potpisalo sporazum o slobodnom kretanju svojih državljana bez bilo kakvog ličnog dokumenta po teritoriji bilo koje države potpisnice, malo ko je mogao predvidjeti da će se ovoj inicijativi pridružiti većina evropskih zemalja. Ugovor nije imao nikakve veze sa Eropskom zajednicom (sada EU), ali je ova inicijativa kasnije postala jedna od okosnica jedinstvenog tržišta. Ukratko, potpisnice Šengenskog sporazuma, dvadeset šest država od kojih četiri nisu članice EU, su se obavezale da će izbrisati unutrašnje granice, pa samim tim ukinuti i granične prelaze, povećati kontrolu na spoljnim granicama Unije i sprovoditi jedinstvenu viznu politiku.
Već na prvi pogled je jasno da aktuelna inicijativa tri balkanske države popularno nazvana ”mali Šengen” nije to u pravom smislu riječi. Zapravo ona može biti mala zbog broja država koje trenutno žele da u njoj učestvuju, kao i zbog obima prava koja se građankama i građanima žele garantovati, ali države učesnice nisu još uvijek spremne da ukinu unutrašnje granice, već će određena vrsta kontrole postojati bez obzira na dublje povezivanje država u odnosu na sadašnje stanje.
Balkanski ”mali Šengen” – Šta je na stolu?
Inicijativa o uklanjanju određenih administrativnih barijera koje stoje na putu slobodnom kretanju ljudi, roba, usluga i kapitala na Balkanu je potekla iz Novog Sada, a pokrenule su je Albanija, Srbija i Sjeverna Makedonija. Lideri tri države su se nakon toga sreli tokom novembra u Ohridu (sve države za izuzetkom Kosova), i decembra u Tirani (zemljama koje su inicirale ”mali Šengen” se priključila Crna Gora), a na sastanke su pozvani i predstavnici preostale tri države Zapadnog Balkana. Šta zapravo znači ova inicijativa i o čemu se raspravljalo na sastancima? Prvi korak u uspostavljanju ”malog Šengena” bi trebalo da bude putovanje bez pasoša. Ipak, to ne znači da će prelazak granice biti moguć bez bilo kakvog identifikacionog dokumenta, već će ulazak u zemlje biti omogućen na osnovu lične karte. Cilj nije ukidanje graničnih prelaza već olakšaniiji prelazak granica, što ovu inicijativu razlikuje od Šengena. I ovdje se priča ne završava. Države učesnice su postigle i dogovor o uvođenju 24 časovnog radnog vremena svih inspekcijskih službi, kao i objedinjavanje paketa dokumentacije potrebne za tranzit roba, kao i važenje radnih dozvola iz jedne na teritorije ostalih država učesnica, ali kretanje radne snage kroz priznanje kvalifikacija. Ovo su samo neke od oblasti o kojima se pregovora. Ipak, lideri su bili jasni: politička unija nije opcija, kao ni odustajanje od članstva u EU, a sve zemlje učesnice su od ranije potpisnice dokumenta o regionalnom ekonomskom prostoru i učestvuju u Berlinskom procesu, što bi ovu inicijativu trebalo dodatno da učvrsti. Poput ”pravog” Šengena razgovori se vode i o posebnom viznom režimu po kojem bi stranci koji dobiju vizu jedne države mogli na osnovu nje putovati i u ostale zemlje potpisnice. Nakon sastanka u Tirani utvrđeni su i okvirni datumi za dogovore ili završetke pojedinih faza, a diskutovano je i o važnim elementima za proces proširenja, poput priključenja Konferenciji o budućnosti Evrope.
Izvor: a1on.mk
Šta države dobijaju ako učestvuju u ”malom Šengenu” i kakvu poruku žele da pošalju?
Dublje povezivanje država Zapadnog Balkana pokrenuto je ubrzo nakon što je Francuska blokirala početak pristupnih pregovora EU sa Albanijom i Sjevernom Makedonijom. Čineći to Francuska je poslala jasnu poruku ne samo ovim državama, već i cijelom Zapadnom Balkanu da perspektiva članstva nije izvjesna, kao i da će ova država, ali i druge članice EU, preispitati proces proširenja i zahtjevati otežane uslove za pristupanje, a o čemu svjedoči i nedavno objavljeni francuski non-paper. Takvo izigravanje očekivanja javnosti, u prvom redu u Sjevernoj Makedoniji, budući da je ona zapravo u najvećoj mjeri uspunila mjerila za otvaranje pregovaračkog procesa, uticalo je na različite reakcije i emocije. Zbog toga je pohvalno što se dio te ljutnje kanalisao kroz ”okretanje sebi” i logiku da ne treba očajavati i sjedjeti skrštenih ruku, već treba pokrenuti promjene iznutra. I baš je to bila poruka koje su Albanija i Sjeverna Makedonija, zajedno sa Srbijom, željele da pošalju. Ako mentor nije posvećen, kandidat bi trebalo da iskorači i skrene pažnju na sebe, što je u ovom slučaju i urađeno.
Zašto Crna Gora oklijeva?
Za sada, incijativu najodlučnije podržavaju one države koje su je i pokrenule. I dok se uzdržanost i odbijanje Bosne i Hercegovine i Kosova može objasniti dubljim i komplikovanijim razlozima, ostaje nejasno zašto je Crna Gora nakon sastanka u Ohridu brzo i kategorično odbila učešće. ”Mali Šengen” već sada ide izvan okvira postojećih sporazuma i inicijativa, što prvi razgovori i dokazuju, i dalje integriše države Zapadnog Balkana. Crna Gora kao država koja se često naziva liderom evropske integracije, koja nema komplikovane bilateralne sporove sa susjedima, trebalo bi da bude prva zainteresovana za dublje integrisanje. Državljanke i državljani Crne Gore već izvjesno vrijeme uživaju u pogodnostima putovanja u susjedne zemlje (sa izuzetkom Hrvatske, koja je članica EU) samo sa ličnom kartom, ali učestvovanje u ovakvim i sličnim inicijativama svakako nije ”trošenje energije”, kao što je istakla crnogorska ministarka ekonomije. Valja podsjetiti da je Crna Gora bila oprezna i skeptična i kada je pokrenuta priča o regionalnom ekonomskom prostoru, što treba tumačiti odsustvom interesovanja za sve oblike integrisanja koji su ”ispod” članstva u EU. Ipak, ovo je pogrešna percepcija regionalnih inicijativa, jer je njihova svrha ”dopunjavajuća”, a uzimajući u obzir da je članstvo u EU za zemlje Zapadnog Balkana na dugačkom štapu vrijeme je da i region napravi ozbiljnije zaokrete ne radeći isključivo na osnovu pritiska iz Brisela. Najzad, budući da su granična saradnja i borba protiv korupcije i organizovanog kriminala takođe dio razgovora u okviru ”malog Šengena”, trebalo bi iskoristiti sve kanale za borbu sa ovim gorućim problemima svih država u regionu. Ne znamo da li su ovo bili razlozi zbog kojih je došlo do blagog zaokreta nakon trećeg sastanka u Tirani na kojem je učestvovao crnogorski predsjednik ili su, pak, uticale najave da bi Evropska komisija mogla finansijski podržati projekte unutar ”malog Šengena”, ali sada je crnogorski stav ohrabrujući: podrška za sve regionalne inicijative koje države regiona vode ka EU, a koje nisu zamjena za članstvo. Po najavama, jedan od sledećih sastanaka bi mogao biti održan u Podgorici, što znači da Crna Gora nastavlja učešće u razgovorima i samo se čeka njeno formalno priključenje.
Kako do Balkana bez granica?
Postojanje ”malog Šengena” koji bi obuhvatao samo neke države Zapadnog Balkana je pozitivno, ali bez učešća svih država regiona ideja kao takva je krnja i imaće potpuni smisao, i simbolički i suštinski, kada je sve zemlje prihvate.
Zajednički projekti koji vode dubljem povezivanju Balkana vode region korak bliže EU i idu ruku pod ruku sa procesom evropske integracije, budući da se na taj način jača regionalna saradnja, unapređuje biznih klima, privlače strane investije, a njeguju i dobrosusjedski odnosi. Stoga bi i ova i druge slične inicijative trebalo da budu prigrljene.
Molimo Vas pročitajte pravila o komentiranje ili preuzimanje.
Napomena: Mišljenja i stavovi u ovom članku su od autora i ne odražavaju stavove Instituta za komunikaciske studije ili donatora.
